Piše: Lana Poljak Branisavljević
LJUBAVLJU SPAŠENI
Čovjek je biće odnosa, on živi od komunikacije s drugima, on je usmjeren na ljude koji ga okružuju. Niti jedan čovjek ne želi biti sam, bez ikoga svoga. Od najranijih dana našega života, već od začeća u majčinoj utrobi, maleno dijete neraskidivo je povezano sa svojom majkom. Dijete ovisi o svojim roditeljima, ono treba očevu sigurnost i zaštitu, majčinu nježnost i blagost. Mlada osoba treba nekoga tko će mu biti uzor i pratitelj. Ono treba vršnjake s kojima će zajedno rasti, učiti i razvijati se. U trenucima kada u starosti onemoćaju naše fizičke snage potrebni su nam naši bližnji na koje se možemo osloniti, koji će u tim trenucima biti naša snaga i utjeha.
No, više od ljudi svaki čovjek treba svoga Stvoritelja jer ljudska su srca krhka i ograničena usprkos svim naporima koje činimo.
Svatko od nas čezne za ramenom koje ga nikada neće iznevjeriti, zar ne? Ima li veće ljubavi za nas od one koju nam Otac daje? Ima li većeg oslonca od Onoga na koga se oslonio čitav svemir? Jedino oslonjeni na svoga Stvoritelja možemo graditi istinske i zdrave odnose sa drugim ljudima. No, vjerujem da je svatko od nas u svom životu iskusio kako suživot s drugima itekako može biti težak, kako nije lako ljubiti onoga koji nas je ponizio ili obezvrijedio, kako je teško uvijek imati razumijevanja i strpljivosti za svoga supruga, djecu, roditelje, prijatelje, kako je često teško izaći iz svog “oklopa ponosa” i zamoliti drugoga da nam oprosti ili pak da mi drugome oprostimo. U konačnici prisjeti se, dragi prijatelju, koliko i sam često znaš biti prgav, ljutit, nervozan i negativan, zar ne? Kako uistinu ljubiti sebe, a onda i drugoga?
Profesor Tomislav Ivančić predivno je u jednom audio zapisu to ovako izrekao: “Čovjek koga ljubiš već je spašen, u tvome srcu, u tvojim osjećajima, u tvojim mislima. Po tvojoj ljubavi Stvoritelj može u njega ulijevati svoje milosti. Nismo ni svjesni koliko lijepe, velike i duboke stvari možemo činiti jedni drugima.”
Zaista, kada ljubimo i prihvaćamo drugoga umjesto da imamo potrebu mijenjati ga prema našim željama, u nama prebiva dobro i ta dobrota počinje zahvaćati i drugu osobu. Ljubav u nama otvara prostor dobra i počinjemo svoga bližnjega gledati sasvim novim očima. Tada zdravlje ulazi u taj odnos i počinje jedan novi svijet u svakome od nas. Ono najuzvišenije i najljepše jest ljubiti. Ljubiti i onda kada ne vidimo plodove svojih napora. Ljubiti i onda kada nam ljudska logika govori drugačije. Ljubiti baš onoga tko je “težak i naporan”. To je put duha, to je put ka istinskoj slobodi i radosti, ka putu spasa za sebe i drugoga. Takvi ljudi postaju istinski i pravi heroji! Hoćeš li i ti biti jedan od njih?
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
