Piše: Mario Tokić
Prije već dosta godina, spletom raznih okolonosti doživio sam naglu odsutnost osobe koja mi je bila jako bliska. S vremenom sam shvatio da samo jednostrano želim spasiti odnos. Osjetio sam da druga strana iz nekog razloga nema više potrebu komunicirati sa mnom kao prije, ništa ne inicira sa svoje strane, da reže razgovore, i to sam doživio kao da „smetam”. Povukao sam se. U meni se s vremenom pojavljivala sve veća nesigurnost jer sam se prisjećao na stotine izrečenih riječi o čekanju i voljenju. Tako su prolazile godine bez većeg napretka. U fazi koja je trajala pet godina nisam mogao napraviti korak dalje. Bio sam zarobljen, premda nisam bio svjestan toga. Imao sam potrebu otići i od svake ženske osobe koja mi se stvorila u životu, jer sam u podsvijesti vjerovao da ne govori istinu, da ne ljubi, da će otići, da je samo privremeno emotivna. No glavni problem bio je u mojoj rani za koju sam i sâm odgovoran.
Potrebno mi je bilo vrijeme za iscjeljenje i, gledajući unazad, četiri preduvjeta ili faze:
1. Priznati da si povrijeđen
Premda nesvjesno, nisam mogao zacijeliti jer sam se pretvarao da nisam povrijeđen. To se najviše očitovalo u nemogućnosti da se do kraja opustim, odlučim za novi korak i da si konačno priznam da imam problem s kojim sam se do tada nosio.
2. Oprostiti i razumjeti
Doživio sam da ako već u svojim mislima (iz bilo kojeg razloga) gajim nešto negativno prema nekome, onda ga ne ljubim. Ako ga ne mogu pogledati u oči, bez obzira na sve, onda nisam oprostio. Učio sam opraštati i molio sam da dobijem snagu za opraštanje, a nešto je poput neke sile ulazilo u moje srce i duboko me mijenjalo. Počeo sam se iskreno radovati tuđoj sreći i želio sam samo najbolje.
Bog je dopustio takve situacije ili neplanirane susrete da iskuša moj rast i da me uvjeri da nisam „bjegunac”, da mi je srce otvoreno i da je u Njemu.
Kada pogledam život iz perspektive: da slušamo Njegov glas, da živimo u slobodi jedni pored drugih, da možemo prihvatiti ono teško kod drugoga, da možemo razočarati i biti razočarani, da ne živimo i ljubimo po strastima nego u istini, onda će uvijek imati mjesta da prije priznamo svoju slabost, da vidimo da nismo bili savršeni te da druge razumijemo! Možda ljudi koji su nas povrijedili nisu to ni htjeli, možda nisu toga ni svjesni, možda su i sami bili povrijeđeni, zbunjeni, prestrašeni. Osjetio sam da se u meni nastanjuje mir kada ovako razmišljam, a Bog kao da uživa kad tražimo ono dobro u drugome i opraštamo bez obzira na sve. Tek tada sam uočio da se otvaraju pravi putevi i dobiva novi polet.
3. Oprostiti sebi
Prema mojem iskustvu najteži korak bio je oprostiti samom sebi. Priznati da sam pogriješio, da sam bio previše navezan, nezreo, osjetljiv, da su mi čovjek, obziri i poslovi postali važniji od Boga. Oprostiti sebi bio je početak ispravne ljubavi prema sebi. U tome sam pronašao Onoga tko me čeka u meni i koji čini sve novim (usp. Otk 21, 5).
4. Vjerovati i zahvaliti
Naša negativna iskustva ne mogu tek tako pokolebati lijepe misli i riječi. Potrebna su nam pozitivna iskustva. Da bih uopće došao do toga u svojem srcu u jednom sam trenutku imao misao da je postojao neki dublji smisao u svemu što sam prolazio. Pitao sam se: „Što mi, Isuse, želiš reći kroz to?” Sjećam se da sam jedne noći kroz molitvu dobio odgovor na „zašto” i s time ogromnu ljubav i smisao koji su preplavili moju dušu.
Bogu je ono što je nama nemoguće tek početak Njegovog svemogućega.
On ima plan i rješenje. Ja sam njegovo stvorenje i on je u mojoj duši ostavio svoj potpis na svaku plemenitu čežnju. Kad-tad, on će je ispuniti i zato sam odlučio vjerovati u promjenu, da mogu biti sretan, ispunjen, zadovoljan. Motrio sam nove situacije i događaje koji su „dolazili” u život kroz svakodnevnicu, ali i nove osobe (neke od njih već su bile tu, ali ja ih nisam odmah prepoznao), uzimao sam Sveto pismo, tražio vrijeme za tišinu, slušao nadahnute ljude i motrio ljepotu prirode. Bog mi je neprestano i na više načina govorio. Doživio sam da se On brine za mene, da je čitav svijet na njegovu dlanu i da On mora stvoriti sutrašnji dan kako bih ja ušao u njega! Čim sam se prestao opirati, zadobio sam mir i moje je biće obasjalo svjetlo novog početka.
Danas zahvaljujem za vlastiti život, za teške stvari koje su me mučile. Iznova zahvaljujem za živote drugih ljudi! Prekrasno je biti zagledan u dobro, rasti u ljubavi i povjerenju!