Piše: Lana Poljak Branisavljević
ZA ŠTO ŽIVIŠ?
Neki dan sam sa djecom bila u parkiću u našem kvartu. Primjetila sam kako je trava bila lijepo pokošena, no posvuda su bili razbacani snopovi suhe trave koju je tek trebalo pograbljati. Nasuprot jarkoj živo zelenoj boji mlade trave ti suhi snopovi djelovali su mrtvo i beživotno baš kao da znaju da će ih netko uskoro pokupiti i baciti. Ova slika me podsjetila na jednu temeljnu istinu o svemu stvorenome pa tako i o nama ljudima. Ništa na ovom svijetu nema života bez da je ukorijenjeno u Život sam. Jedino Duh daje život svemu stvorenome, najmanjoj travci, malenom pužu, ptičici u letu, svakoj stanici našeg bića. Život može dati samo onaj koji stvara Život, Stvoritelj. Mi ljudi smo njegovi suradnici, sustvaratelji života. Zato muškarac i žena mogu prihvatiti darovani im novi život ili ga odbaciti i sebe izbaciti iz dobra i ljubavi i stati na stranu onoga koji razara život.
Ono što svakodnevno mislimo, govorimo i činimo ili umnaža život u nama ili ga umanjuje. Svaka negativnost, zlo, mržnja, grubost, laž na neki način oduzimaju ono dobro, istinito i lijepo, u konačnici postajemo naivni, nesposobni, mlaki, nezainteresirani, površni pa čak i depresivni. Potrebno nam je zato promisliti uvijek iznova i iznova: “Jesam li ja zaista Živ? Ima li u meni radosti života? Koliko je moj život ukorijenjen u postojanju, u dobru, u istini? Od čega ja to živim? Za što živim?”. Možeš li reći: “Baš je lijepo što sam čovjek! Stvoritelju moj, hvala ti na daru mog života!”.
Svatko od nas pozvan je prihvatiti svoj život i čuvati ga kao najdragocjeniji biser. Svatko od nas pozvan je čuvati živote drugih ljudi oko nas koji su nam darovani, posebno one najranjivije, najmanje i najpotrebnije. Čuvati život znači ne nauditi drugome, ne oštetiti drugoga ili ga uvrijediti, no još više imati strahopoštovanja pred darom života, čuvati dostojanstvo drugoga, pokazati mu da je dragocjen i vrijedan, dovesti ga do temeljnih istina koje ga vode u Život. Čovjek koji živi samo za materijalno, za plaću, za jesti i piti, zabavljati se, putovati, u konačnici propada time što se veže za to prolazno i propadljivo.
No, onaj tko “radi” za ono dobro i neprolazno, neprestano raste u vrlinama i krepostima, tko ljubi i prašta umjesto da kleveće i sudi, tko donosi istinu umjestu laži, tko stvara zajedništvo i mir umjesto razdora i rata, taj živi vječno i sva njegova djela ostaju i ne propadaju. Budimo, dragi prijatelji, danas iznova na strani Života. Neka naš život bude “svjež”, pun plodova duha, baš poput one bujne zelene trave iz parka.
I tebi i sebi, dragi čitatelju, od srca želim da nas nikakve poteškoće i prepreke na životnom putu ne odijele od čvrste ukorijenjenosti u našem Stvoritelju koji će nas iznova bez prestanka darivati puninom života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
