Piše: Lana Poljak Branisavljević
ZDRAV RODITELJ
Za mene je biti roditelj, biti mama, najveći i najdragocjeniji dar moga Stvoritelja. Sam Stvoritelj nam kroz roditeljstvo daje u ruke neizmjerno povjerenje da zajedno s Njime oblikujemo novi život, da donesemo njegovog miljenika i miljenicu na ovaj svijet, a onda i da taj Njegov original dok raste i razvija se, upoznajemo sa Istinom, Ljubavlju i Ljepotom, u konačnici da svom djetetu budemo putokaz do vječnoga života.
Biti roditelj znači i nositi odgovornost za tu malu darovanu osobu. To maleno biće promatra nas što govorimo, kako se ponašamo i što radimo. Dijete već u utrobi majke svojim duhom “upija” njenu mirnoću i radost ili pak njen strah i nesigurnost. Djeca primjećuju naše nervoze i nestrpljivosti, naš umor ili opterećenost, a pogotovo da li ih slušamo i čujemo srcem ili tek usput klimamo glavom radeći neke “važnije” poslove. Na tom putu roditeljstva svatko od nas suočava se sa brojnim izazovima. Postoje trenuci kada kao roditelji nemamo strpljenja, kada smo umorni od brojnih obaveza i zahtjeva svakodnevice, kada smo ljuti i vičemo na svoju djecu. Nedavno sam imala baš takvo slično iskustvo. Zbog jedne situacije vikala sam na svoga sina. Moja duša kao da je tada zaplakala i isti tren sam osjetila krivicu i tugu. Bilo mi je žao…
Često se u našem Centru za duhovnu pomoć susrećem sa roditeljima koji nose razne krivice, koji se kaju zbog stvari koji su učinili ili propustili učiniti prema svojoj djeci. Kako nam tu hagioterapija može pomoći? Najvažnije je znati da su naša djeca nama dar, dar koji smo primili od samog Stvoritelja.
Oni su Njegovi, On o njima brine i štiti ih svakog trenutka. On zajedno s nama odgaja našu djecu i poučava nas kako se međusobno ljubiti. Mi nismo sami u svome roditeljstvu i zato ne moramo tjeskobno brinuti već dopustiti Stvoritelju da bude prisutan s nama u radostima i težinama roditeljstva i odnosa u našim obiteljima.
Moje dijete je baš kao i ja osoba, koja ima svoju originalnost, slobodu, intelekt, kreativnost, savjest, ima svoju duhovnu dušu i zato svaka moja gruba ili oštra riječ joj nanosi ranu ili povredu. Zato je važno ne ostati u krivici i ljutnji nego u duhu stati pred svoje dijete i reći mu: “Sine moj, kćeri moja, oprosti mi…Žao mi je što nemam uvijek strpljenja za tebe. Žao mi je svaki puta kada su mi poslovi važniji od toga da tebe poslušam. Oprosti mi, svaku grubu riječ i povišen ton…Oprosti mi nervozu i umor, oprosti što te ne razumijem. I ja tebi opraštam tvoju nestašnost i neposlušnost. Lijepo je što postojiš! Stvoritelju zahvaljujem za tebe baš takav kakav jesi! Želim u tebi gledati sve one predivne talente i darove koje ti je Stvoritelj dao. Vjerujem u tebe. Prihvaćam te… Ljubim te…”.
Čovjek je krhko biće koje je u svojoj psihofizičkoj stvarnosti neminovno podložno padu, no, postoji radosna vijest našeg života, a to je da svaku situaciju možeš promijeniti, da te jedna odluka za dobro i praštanje dovodi do ljubavi za drugoga, da možeš uvijek iznova biti nov i ozdravljati. Na tom putu praktične primjene duhovnih lijekova u svom braku, obitelji i roditeljstvu neka te prati Stvoriteljeva pomoć!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
