Istinitost podataka jamči Centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Žena u pedesetim godinama dolazi u Centar za hagioterapiju zbog dugogodišnjih glavobolja, točnije migrene od koje pati trideset godina. Na hagioterapiju je upućuje liječnica obiteljske medicine. Uslijed migrena bila je i u teškom psihičkom stanju, odnosno to je doprinijelo njenom beznađu i određenoj depresiji. Bili su to samo simptomi neke dublje boli. Napravila je sve moguće medicinske pretrage i obišla specijaliste te se liječila i medikamentozno i psihoterapijski.
Vjerujući svojoj liječnici, hagiopacijentica je od prvog susreta imala povjerenja u hagioterapijsku pomoć, a vjera je temeljni ključ i po njoj se sve događa. U kratkom razgovoru saznaje se da je imala vrlo teško djetinjstvo, da je otac bio alkoholičar, da se majka nije znala snaći u toj situaciji i da je cijela obitelj bila na neki način zlostavljana, a što je sve duh naše hagiopacijentice registrirao kao nevoljenost i odbačenost, što je dalje rezultiralo nesigurnošću, nepovjerenjem, beznađem, strahom. Sve to dovelo je do duhovne smrti. Duhovna smrt bila je rezultat nedostatka ljubavi, dobrote. Zapravo, hagiopacijentica je vegetirala samo na psihofizičkoj dimenziji, na kojoj vladaju sasvim druge zakonitosti i gdje je čovjeku svašta dopušteno, a čime samo produbljuje svoju unutarnju muku.
Hagioterapija je trebala donijeti ono što je njenoj duhovnoj duši nedostajalo – ljubav. Samo pričati o ljubavi i govoriti joj da je ljubljeno biće nije dovoljno. Prvi je lijek baš hagioasistent koji mora biti ta ljubav, odnosno toliko povezan sa Stvoriteljevom ljubavlju da ta autentična ljubav prolazi njime i dotiče duh hagiopacijenta. Posredovati ljubav znači nositi je u sebi, ljubiti osobu ljubavlju Stvoritelja tako da je ona uistinu doživi; da njen duh prepozna tu istinu.
Ovoj je pacijentici bilo potrebno dati do znanja koliko je dragocjena, ali bilo je vrlo važno protumačiti joj tko je čovjek, tko je uopće ona i tko je njezin otac. Znamo da je svaki čovjek u svojim dubinama dobar i da želi biti dobar, ali da je zbog nečega što je proživljavao postao takav kakav jest. Hagiopacijentica je spoznala da njen otac nije želio biti takav, nego je, zbog zla koje ga je zarobilo, takav postao i da ju je ljubio, ali to nikada nije znao niti mogao pokazati. Opravdati čovjeka temeljnom istinom vrlo je važna stvar.
Već na drugi susret pacijentica je došla sasvim drugačija, obojila je kosu uz objašnjenje da je i vanjskim izgledom htjela pokazati da je nova. U ovakvim slučajevima vrlo je važno proći i opraštanje u duhu, no to se s ovom hagiopacijenticom nije stiglo napraviti, jer već se dogodila tolika promjena kod nje. Ukupno je bila na tri susreta. Od tada su prošle dvije godine, a ona samo u akutnoj fazi napada migrene uzme po jednu slabu tabletu, dok prije najrazličitije kombinacije tableta nisu nimalo uspjele zaustaviti bol i liječnici više nisu znali što bi s njom.
U hagioterapiji se nekada izliječenje može dogoditi istog trena, a nekada je to proces koji traje. Kada će se dogoditi, ne znamo, ali u hagioterapiji treba dati sve od sebe, a dati sve od sebe znači biti potpuno povezan s onim koji je zdravlje, jakost, mudrost i koji zna kada je vrijeme da se nešto dogodi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
