Antropološka medicina kao put znanstvene integracije Boga i čovjeka

Piše: prof. dr. sc. Tomislav Ivančić, iz arhive Hagio.hr

Podrijetlo hagioterapije i antropološke medicine

Svako znanstveno otkriće je plod nadahnuća koje je doživio znanstveni istraživač. Nadahnuće je kao informacija znanstveniku gdje treba istraživati da bi došao do novog otkrića. Znanstvenik je stoga prvenstveno intelektualac koji ima informaciju iz nadahnuća Stvoriteljeva duha, a tek je onda i marljivi tehničar da bi to nadahnuto saznanje uočio i u materijalnoj stvarnosti. Svi su znanstvenici svjesni da ono što žele otkriti, već imaju u svom intelektu. Nitko ne istražuje nešto o čemu ništa ne bi znao. On traži novo znanstveno otkriće u svijetu materije, svjestan da je to već otkrio u svijetu svog duha. Zato je očito da znanstvenik i nesvjesno surađuje sa Stvoriteljem, on je učenik, nadahnuti sretnik kojemu je dano da svijetu otkrije novo saznanje, nove zakonitosti, novo otkriće. To je osobito opipljivo i vidljivo u životu i radu velikih znanstvenika poput Aristotela, Einsteina, Kopernika, Ruđera Boškovića i mnoštva drugih. Kad se radi o hagioterapiji, tad sam svjestan da to nije moje djelo nego plod nadahnuća od Stvoritelja.

Proučavajući Isusa iz Nazareta otkrio sam da je tijekom tri godine svoga javnog djelovanja zapravo radio nešto kao hagioterapiju. On je oslobađao čovjeka od zlih duhova i svih psihičkih i fizičkih bolesti; liječio je čovjeka na način na koji moramo i mi. Ovo je prvo što trebamo prepoznati u hagioterapiji. Ona je potpuno ljudska, a opet čudesno božanska. Ona je sva za svijet. To ćemo dobro razumjeti ako prepoznamo Isusa Krista kao Boga i čovjeka. Smjeli bismo reći da je kao čovjek, On utemeljio hagioterapiju, a kao Bog ostvario spasenje čitava čovječanstva.

Shvatimo da je On i Bog i čovjek. Kao Boga susrećemo ga u otajstvima Crkve, a kao čovjeka otkrivamo ga u njegovom povijesnom liku Isusa iz Nazareta. Isus Krist nam jedini pomaže da nađemo sebe i smisao života. Nitko nema informacije o onome što je s onu stranu života, samo Isus. Tek po Isusu znamo da postoji nešto poslije smrti, i da će biti dobro.

Produbimo svoje shvaćanje vjere

Kad produbimo svoje shvaćanje vjere, shvatit ćemo i hagioterapiju. Ona se ne sastoji u tome da dijelimo ljudima medikamente pa da oni ozdravljaju, nego da čujemo pacijenta, da osjetimo njegovu bol i muku, ali da osjetimo u njemu i Stvoritelja svijeta kako plače nad tim čovjekom, kako trpi i kako želi da zajedno s Njim pomognemo čovjeku u patnji.
Ne postoji čisto ljudska duhovnost, ne postoji svijet bez Boga. Bog je Bitak, postojanje. Prema tome, bez Boga ne postoji ništa, bez Bitka nema ničega. Zato je čovjek čudesno biće, on spaja materijalni i biološki svijet s duhovnim i božanskim. Čovjek je ispružen od krute, ograničene materije do apsolutnog, do slobode duha.

U čovjeku pak razlikujemo četiri područja, četiri bitne razine njegova života.
Najniža, donja razina jest biološka – ono što liječi medicina.
Druga, viša razina jest psihička – ono što liječi psihijatrija i psihoterapija.
Treća razina je antropološka – ona je najvažnija, jer to je čovjek.
I četvrta razina je teološka – to je čovjekova komunikacija sa Stvoriteljem, s apsolutnim bićem.

Čovjek u sebi sadrži sve što je Stvoritelj stvorio – čitavo stvorenje. Čovjek je čovjek po duhovnoj duši. Ukoliko je duhovna, utoliko je povezana sa Stvoriteljem, s duhovnim svijetom. Ukoliko je duša, utoliko je povezana s biološkim i psihičkim svijetom. Čovjek nije duh, nego duhovna duša. On nije čisti duh. Prema tome, ono što mi proučavamo, to je antropološko, treće područje. Ne teološko! Hagioterapija se ne radi molitvom. Jer to bi bio ulazak u teološko područje, u pastoral Crkve.

Razvojni put antropološke medicine

Antropološku je medicinu negdje u prošlom stoljeću započeo Nijemac, neuropsihijatar Victor von Weizsäcker. On je uvidio da se psihičke bolesti ne mogu liječiti samo medikamentno niti samo psihoterapijski. Smatrao je da se treba uspeti na razinu duha, ali duh je shvaćao kao nešto vjersko te je mislio da je za čovjekovo psihičko zdravlje dovoljno da čovjek postane moralan. Ubrzo je uvidio da to ne uspijeva. Dr. Mathias Beck, isto tako, preskočio je antropološko područje i prešao na teologiju. Arthur Jores, profesor iz Hamburga, čak je uveo naziv antropološka medicina, ali također odlazi u područje vjere. Ispravan korak napravio je Victor Frankl logoterapijom. On je počeo raditi na razini filozofije, metafizike i na razini duhovne dimenzije, ali svoj rad nije podveo pod antropološku medicinu nego je uveo naziv logoterapija – liječenje smislom. Međutim, radi se o liječenju psihičkih bolesti. Tako da, iako je uvedeno ime antropološka medicina, nitko zapravo nije radio konkretno na toj razini, a i oni koji su pokušavali, liječili su psihičko ili fizičko područje tražeći vjersku dimenziju.

I danas se događa da se mnogi psihijatri trude u psihijatriju uvesti duhovnost, ali je problem što preskaču čovjekov duh, a prelaze odmah na vjeru, misleći da je duhovnost samo vjera, Crkva i molitva. Duhovnost vjere i Crkve je duhovnost Duha Svetoga. Duhovnost čovjekova je međutim čovjek i njegova duhovna duša. Tako da nitko dosad nije počeo antropološku medicinu u pravom smislu riječi. Psihijatri traže duhovnu dimenziju, ali neprestano preskaču činjenicu da je duhovna duša bolesna i da od nje dolaze gotovo sve druge bolesti. Naša je hagioterapija do sada bila put do traženja antropološke medicine. Nakon što je medicina napravila genijalne korake u uklanjanju tjelesne bolesti i čovjekove patnje i nakon što je psihijatrija također napravila velike korake u pomoći čovjeku na psihičkoj razini, sada dolazi na red ona razina – ČOVJEK! Kad na antropološkoj razini, hagioterapijom izliječimo čovjeka, događa se njegova promjena. Čim čovjeka dovedemo na duhovnu razinu, onda on spoznaje i Boga i moralnost i svoju osobnost. Tada se ne mijenja samo nešto u čovjeku, nego on u svojoj srži postaje drugačiji. A to je velika razlika u odnosu na somatsko i psihičko područje.

Za uspješnu hagioterapiju najvažniji je hagioasistent

Bit i glavni uzrok svih bolesti je zlo, koje je raspršeno u milijun komadića i djeluje na stotine načina. Bit terapije je dobro, dobrota. Prema tome, čovjek se mijenja iz zla u dobro, a time se i cijelo društvo i sve njegove strukture mijenjaju. Čovjek postaje novi.
Da bi netko postao hagioasistent, potrebna je izobrazba, znanje o čovjeku. Drugo, potrebna je formacija, znači poznavanje uzroka patoloških stanja u čovjeku. Treće je iskustvo vlastitog ozdravljenja, odnosno duhovnost. Dakle, izobrazba, formacija, duhovnost (iskustvo).

Na antropološkoj razini nema lijekova koje možemo dati pacijentu. Odnosno, nema drugog liječenja nego da iz hagioasistenta, iz njegove duše, iz uvjerenja i svjedočenja u pacijenta uđe zdravlje koje mu je potrebno. To ćemo razumjeti kad budemo razumjeli što je to duh. Duh je sloboda od prostora i vremena. Njega se ne može ubrizgati u čovjeka injekcijom. Duh je sloboda koja izlazi iz tebe u pacijenta. Da bi se to moglo dogoditi, ti moraš imati duha, a pacijentu riječima pomoći da se otvori tom duhu. Ako ti nemaš iskustva duha, nemaš što dati, nemaš lijeka. Ako ne otvoriš pacijenta tome duhu, tome lijeku, on neće ozdraviti.

Radi se o čovjekovu duhu, čovjek ima duhovnu dušu. Ta duša je duhovna. Bit duha je sloboda od prostora i vremena, bit duha je svijest, kreativnost, sloboda, odgovornost, život – duh dakle nema granica. To je ono što je potrebno da bi hagioasistent bio pomoćnik hagiopacijentima. Izobrazba i formacija su preduvjet. Moramo najprije znati što to muči pacijenta, a onda znati kako se posreduje zdravlje. No, ono što je još potrebno, to je ona treća točka – duhovnost, snaga zdravlja koja je u nama. Zato oni koji sebe nisu liječili u hagioterapiji, koji nemaju iskustvo antropološkog ozdravljenja, nemaju uspjeha u hagioterapiji.

Potrebna je stručnost

„Problem“ hagioterapije do sada je taj što ljudi misle – kad završe studij, kad dobiju formaciju i uđu u Zajednicu Molitva i Riječ, da su tada sposobni raditi s pacijentima. To, međutim, nije ispravno. Samo ondje gdje je netko, nakon svih spoznaja, sebe liječio, gdje je sebi donio zdravlje i vidio kako to djeluje, tko je prepoznao koji su to sve mehanizmi u čovjeku, taj ima velike uspjehe.

Međutim, otkrio sam još nešto, a to je da se općim poznavanjem hagioterapije ne mogu ozdravljati teži hagiopacijenti. Potrebna nam je stručnost u hagioterapiji. Kao što u medicini imamo struke: kardiologija, neurologija, urologija…, tako nam je i u hagioterapiji potrebna stručnost za suicide, za PTSP, za besmisao života… Kad imamo struke, onda će hagioasistenti prema toj svojoj struci istraživati neko područje, čitati, proučavati, primati određene pacijente i uživati što mogu raditi baš ono što osjećaju da je njihovo područje.Smatram da ćemo uvođenjem struka izići iz uskih prostora u koje smo upali, pomaknuti zidove koji su nam priječili da hagioterapija ide naprijed te ući u prostore istinske medicine, ili treće – antropološke grane medicine.

Naime, događa se da oni koji općenito rade, da bi si olakšali, odu u razna druga područja: sociologiju, psihologiju, psihijatriju i psihoterapiju, a to je bijeg. Treba imati hrabrosti ići do kraja, izdržati antropološku medicinu, vidjeti tko je čovjek.

Toliko puta sam u životu prepoznao da Bog ne uslišava naše molitve, nego očekuje da mi uslišavamo Njegove molitve; Bog ne želi da mi radimo kako hoćemo, da ozdravljamo kako mi mislimo, u tome se ne sastoji Božje Kraljevstvo. Bog želi da mi idemo za Njim, da budemo kao On, da se ne bojimo ići i kroz smrt i kroz najteže probleme života jer On je s nama. On će biti s tobom u nevolji. Kad Ga zazoveš, uvijek će biti uz tebe.

Slijedi znanstvena integracija Boga i čovjeka

Prisjetimo se, počeli smo s evangelizacijom i dobili znanstvene rezultate koji su pokazali kako su ljudi postajali humaniji, zdraviji, sretniji, otkupljeni i spašeni u susretu s Bogom.
Onda smo se uputili hagioterapiji da pokažemo kako je duh temelj svega dobra u svijetu i čovjeku. Sada slijedi znanstvena integracija, u kojoj treba spoznati da je samo jedan objekt znanosti, kako Bog tako i čovjek, da postoji samo jedna znanost i jedan um i razum te jedan smisao čovjeka.

Krajnji smisao hagioterapije jest ujediniti nebo i zemlju, čovjeka i Boga, znanost i religiju, povijest i kršćanstvo, život i smisao. Zlo je razjedinilo čovjeka i njegovo istraživanje. Na nama je da to znanstveno ujedinimo. Drugim riječima, hagioterapija želi pomoći suvremenim znanstvenicima, kulturnim djelatnicima, državi i čitavu društvu da vidi cjelinu života: ne postoji čovjek bez Boga i ne postoji Bog bez čovjeka. Zapravo, temeljni zadatak suvremene znanosti, vjere, kulture i uopće svih ljudskih napora jest pronalaženje načina kako ujediniti Stvoritelja i stvorenje. Ne postoji čovjek izvan Bitka, a to znači izvan Stvoritelja i Boga. Samo u Stvoritelju čovjek ima budućnost, život, egzistenciju. Sve što čovjek ima, dao mu je Stvoritelj – zemlju, i tijelo, i duh. I sve što čovjek može imati jest u Stvoritelju i po Stvoritelju. Čovjek treba Stvoritelja. Znanost nam je dakle otkrila da je zapravo u čovjeku Bog. Ne treba ga tražiti negdje daleko. Bog je i u tebi! Po krštenju si dijete Božje. Po Pričesti Sin je u tebi. Njegovo tijelo natapa i oživljava tvoje tijelo.

Budimo toga svjesni.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Total
0
Shares
Prev
Međunarodni online hagioterapijsko-evangelizacijski susret

Međunarodni online hagioterapijsko-evangelizacijski susret

KRŠĆANINE, UPOZNAJ SVOJE DOSTOJANSTVO!

Next
PROMJENA NAKON TRI SUSRETA – iskustvo hagioterapije

PROMJENA NAKON TRI SUSRETA – iskustvo hagioterapije

Istinitost podataka jamči Centar koji je iskustvo ustupio


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati