Piše: Lana Poljak Branisavljević
PROSJACI LJUBAVI
Dok sam neki dan hodala ulicom prošla sam pokraj dvije starije gospođe koje su sjedile na klupi uz nogostup. Žustro su pričale i nisam mogla ne čuti kako jedna od njih govori:” Toliko je sve poskupilo od jučer do danas! Jedva što mogu kupiti jer mi je mirovina jako mala!”. Kada su me primjetile, jedna je ispružila ruku i upitala: “Imate li gospođo nekoliko kuna za hranu?”.
Sigurno si i ti, dragi prijatelju, puno puta doživio ovakvu ili sličnu situaciju. Pružila sam joj novac, no istovremeno mi je kroz glavu prošla misao: “Lako je, Lana, posegnuti u torbicu i dati novac, dati nešto materijalno od sebe, no znaš li ti u čovjeku prepoznati onu istinsku čežnju? Znaš li dati drugome ljubav, sućut, razumijevanje, svoje vrijeme? To je ono neprocjenjivo!”.
Toliki su prosjaci ljubavi oko nas, čekaju na vratima našeg srca.
Ne moramo daleko tražiti, dovoljno je pogledati u svoju obitelj, svoje roditelje, braću i sestre, djecu, svog muža ili ženu…Svatko od njih čezne za ljubavlju, onom koja prihvaća, koja ne osuđuje, koja prašta, koja tješi, koja razumije…U konačnici dovoljno je pogledati u svoje srce…I ja čeznem biti ljubljena.
Čovjekovo srce baš poput prosjaka vapi: “Hoćeš li me ljubiti? Hoćeš li me prihvatiti ovakvog kakav jesam? Hoćeš li mi oprostiti? Hoćeš li imati razumijevanja za mene?”.
Znam se povremeno rastužiti pa čak pomalo i naljutiti gledajući snimke ovog rata koji bijesni u Ukrajini. No, istovremeno lako zaboravim da smo često i mi ti koji vodimo upravo slične “male ratove” u svojim obiteljima, u svojim brakovima, na radnim mjestima…Imamo potrebu biti u pravu, opravdavati svoje postupke, stalno se braniti, tražiti krivce…Zlo je uvijek protiv čovjeka i čini sve da nas ostavi poniženima, učini bijednima, mrzovoljnima i bolesnima. Ono nam “otvara oči” za propuste drugih, a “zatvara” za sve ono dobro koje je u njima. Nema čovjeka koji kroz razne situacije i muke života tim zlom nije okrznut. To su duhovne patnje i rane naše duše.
I pitamo se: “A gdje je lijek toj mojoj ranjenoj duši? Tko to mene može “iznutra” razumjeti? Koji to čovjek može ispuniti čežnje moga srca?”. Odgovor je: jedino Apsolutna ljubav, Stvoritelj svega svijeta, Otac svakoga čovjeka. On nam treba! Njegova blizina! On puni naše “ruke koje prose”. On besplatno i preobilno daje sve ono što ima i što jest onima koje ljubi, a to smo, dragi prijatelju, ti i ja!
I upravo kada dopustim da me ta Ljubav ozdravlja tada i ja mogu drugima nositi zdravlje koje je u meni. Kada doživim da sam ljubljen onda ja tu ljubav mogu drugima darivati. Kada je u meni živa nada onda tu nadu mogu prenositi drugima. Kada sam ja slobodan tada mogu drugima pokazati put do slobode.
To su zakonitosti duha u kojima je satkana sva ljepota i dostojanstvo čovjeka. Želim ti da i ti danas ispružiš svoje dlanove prema svom Stvoritelju i zamoliš Ga da dotakne sve ono što ti je bolno, sve ono manjkavo i ranjeno, očisti od svega onoga nedostojnoga i oslobodi strahova i nemoći.
Zamoli Ga baš kao što dijete moli svoga Oca, ponizno i s povjerenjem, da ispuni čežnje tvoje duše… Radujem se, dragi prijatelju, svakom tvom koraku prema zdravlju!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
