Piše: Adrijana Lovrinčević, teologinja, Hagio.hr, br: 2.
VLASTITI PARADOKS
Posvuda oko mene – na televiziji, na internetu, u časopisima – mnoštvo sugestija i aluzija na to kako trebam izgledati i ponašati se – da bi me drugi prihvatili. Vanjski izgled čovjeka postao je imperativ oko kojega se sve okreće. Više nije važan čovjek kao čovjek, nego njegov izgled. Zar je čovjek samo tijelo? A čovjek je daleko više od onoga što vidimo i kakvim nam se pokazuje.
U subotnjoj šetnji gradom, promatrajući nepoznate prolaznike, uočila sam stotine kopija i jedva koji original. Zadivila sam se nad nekolicinom onih koje sam opazila kako otmjeno, nenametljivo, ali ponosno izražavaju svoju originalnost baš u svemu, od komunikacije do odijevanja…
Kada sam nedavno bila na jednom vjenčanju, bilo je smiješno vidjeti deset jednako odjevenih ljudi. I dok sam se čudila drugima, shvatila sam kako sam i sama negdje, sasvim neprimjetno, izgubila svoju originalnost, a postala ona koja bez razmišljanja prihvaća sugestije trendova. Iako uhvaćena u vlastiti paradoks, iskoračila sam na put novog otkrivanja i upoznavanja sebe. Konačan mi je cilj bio zavoljeti sebe!
NE PRISTAJEM
Napokon, opterećuju me pokušaji da zadovoljim kriterije ljudi koji ne znaju tko sam, koji ne poznaju moje mogućnosti, ideje, ambicije… No, prvo s čime sam se suočila bila je činjenica da se teško oduprijeti slici čovjeka koja se u današnje vrijeme promovira. Da nije tako, ne bi se toliki mučili raznim dijetama kako bi postigli „bolji“ izgled, ne bi se toliko ulagalo u održavanje mladenačkog izgleda.
Razmišljanje me dovelo do zaključka kako je zadovoljstvo samim sobom nešto što se nalazi unutar mene same, a ne negdje izvan mene. Mogu biti izvana savršeno lijepa i svakodnevno primati komplimente na račun svog izgleda, ali što mi sve to vrijedi ako sam u sebi isprazna i ne volim se? S druge strane, poznajem one koji su i punašni i nespretni, ali čija me radost i vedrina uvijek zahvate kada sam u njihovoj blizini. Dakle, ipak je ključno ono što u sebi nosimo; ono moje unutarnje prelijeva se van te moj vanjski izgled dobiva poseban sjaj! Svaki je čovjek poseban i jedinstven. Nemoguće je da svi trebamo isto izgledati, voljeti iste stvari, sanjati iste snove, čeznuti za istim, imati iste vizije. Ako je to nemoguće, zašto ipak pokušavamo biti ono što nismo, kopije drugih kopija? Odlučila sam se upoznati, prihvatiti i zavoljet!
UPOZNATI SEBE
Čitajući literaturu za koju sam osjećala da me izgrađuje, naišla sam na duboka pitanja kojima je svrha da meni otkriju mene. Svako pitanje sam posebno zablježila i na njega iskreno odgovorila. Odgovori su mi pomogli da vidim gdje sam, da se suočim s istinom i prestanem si lagati.
- Što ti je u životu najvažnije?
- Voliš li sebe?
- Voliš li uistinu sebe?
- Poznaješ li sebe?
- Jesi li se već pogledao/la u zrcalo?
- Kako izgledaš?
- Poznaješ li svoje misli, svoje osjećaje, sve ono što je duboko u tebi zakopano?
- Znaš li svoje najdublje čežnje?
- Što u životu želiš postići?
- Čime si nezadovoljan/na?
- Čime si u svojoj prošlosti zadovoljan/na?
- Što želiš postati?
- Kamo želiš poći?
PRIHVATITI SE I ZAVOLJETI
Bilo mi je lako prihvatiti ono simpatično o sebi, ono što mi se na meni sviđa. Govorila sam si da prihvaćam svoju otvorenost, upornost…, ali prisjećajući se svojih dobrih strana, u isti sam se mah prisjećala i svega onoga što mi je bilo teško prihvatiti. No, iskreno prihvaćanje i onoga što mi se ne sviđa uvuklo me je u neku prekrasnu slobodu i pomoglo mi da samu sebe zavolim!
Isprva teško, a onda sve lakše i vedrije govorila sam si:
- Prihvaćam višak kilograma nakon poroda.
- Prihvaćam nesigurnost koja se u meni često javlja.
- Prihvaćam svoj karakter, svoje osjećaje.
- Prihvaćam svoju nestrpljivost…
Redom sam nabrajala sve što mi je dolazilo u misli i trudila sam se pronaći što više onoga što mi se ne sviđa kako bih se prihvatila do kraja. Polako su dolazili olakšanje i mir. Shvatila sam da je život predivan dar, da me je Stvoritelj želio i stvorio baš onakvu kakva jesam. Shvatila sam da nema osobe kao što sam ja, niti će je ikad biti, i da je tako sa svakom osobom na zemlji. Svaki je čovjek original i samo je važno hrabro živjeti svoju originalnost. Zašto gledati tuđe talente i biti zavidan? Smisao je otkriti talente koji se skrivaju u nama samima te ih umnožiti! Tada nastaje i istinsko zajedništvo među ljudima.
POPUT CVIJETA
Prihvaćanje sebe nikad ne prestaje, ljubav ne prestaje, samo se iznova otkriva i treba je njegovati. Voljeti sebe je poput cvijeta koji moram neprestano zalijevati da bi rastao, ljepše listao i mirisnije cvjetao. Cvijet je potrebno zalijevati jer inače vene, zar ne? Tako je i s prihvaćanjem i voljenjem sebe. U avanturi života nailazim, doduše, na situacije koje me čine ranjivom i u stalnoj sam opasnosti da zaboravim na sebe i istinu o sebi – da sam voljeno i željeno biće. Iz tih sam situacija naučila da je prihvaćati se i voljeti se svakodnevan hod, ali hod koji me čini živom!
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Antun Branko Šimić
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
