Piše: Adrijana Lovrinčević, teologinja

Biti majka nešto je najljepše na svijetu, ali usudila bih se reći i najteže. Ipak, to je predivan dar – moći u utrobi nositi novi život, rađati ga i ucijepiti u ovaj svijet. Često razmišljam o tome koliko je tajnovitosti u začeću; većina žena i ne zna kada se točno dogodilo začeće, tek nakon nekog vremena sazna da netko novi raste u njima. I sama neko vrijeme nisam ni slutila da se pod mojim srcem razvija novi život i samo zaključujem da se radi o prekrasnom misteriju. Cijela je naša spolnost neizreciv dar i toliko je ljepote u njoj da je velika nepravda profanirati muškarca i ženu baš u toj savršenoj stvaralačkoj intimi.

TEK SADA RAZUMIJEM

Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam ugledala sina, primila ga u naručje, poljubila i pozdravila. Nakon godinu dana majčinstva priznajem kako nisu svi naši trenuci bili tako čarobni. Nekad sam nervozna i htjela bih da je sve po mom, a on radi baš suprotno. Ponekad se osjećam izgubljeno i silno mi treba vrijeme koje bih imala samo za sebe. Sve više shvaćam kolika je odgovornost biti majka. Dijete je poput praznog papira, ono što napišeš ostaje. Što ja upisujem u svoje dijete? Ljubav, smirenost, povjerenje, praštanje ili negativnost, laž, grubost? Shvaćam da sam samo čovjek i ne mogu uvijek biti savršena. Ne mogu ne pogriješiti, ali mogu se truditi da pogreške ne budu kobne. Od kada sam majka, sve više shvaćam i razumijem svoju majku. Prije sam joj mnogo toga zamjerala, a danas razumijem majčinsko srce.

Svaka nova životna situacija donosi i neku promjenu. Dok dijete nije bilo dio naše obitelji, organizirala sam svoje dane kako sam htjela; nisam morala misliti ni na koga drugog osim na sebe i supruga. Kada nam se rodio sin, sve se počelo vrtjeti oko njega i njegovh potreba. Svakodnevica je postala sasvim drugačija. Golema je majčinska ljubav koja se rodila u meni sa sinom, ali istodobno doživljavam i kako mi je to dijete darovano samo na neko vrijeme, ono nije moj posjed. Spoznaja da mi je on darovan, motivira me da se mijenjam i budem što bolja majka!

KAKO NA KRAJ?

Postoje dani kada sam smirena i puna strpljenja. Ali dođu dani kada mi baš smeta što je sve razbacao po stanu, što stalno ide za mnom i buni se kad mu nešto ne dam. Ima dana kada se zaigramo i nered mi ne smeta; kada se dugo šećemo i upoznajemo nove ljude. Ali ima dana kada nisam zaigrana, kada bih voljela pročitati neku knjigu ili barem na miru popiti kavu. No, najteže mi je vidjeti njegovo razočarano i uplakano lice zbog toga što mi on nije prioritet, ili kada svoju nervozu prenesem na njega. Zato, redovito na kraju dana, kada dođe vrijeme za spavanje, uzmem sina u naručje ili ga stavim u krevetić i razmislim o danu koji je iza nas – u čemu sam ga povrijedila i u čemu je on mene povrijedio. Dok ga rukom nježno milujem, govorim mu:

  1. OPROSTI MI! Cijelim ga bićem molim da mi oprosti za sve ono što sam krivo učinila, za ono u čemu ga nisam razumjela i u čemu prema njemu nisam bila fer.
  2. OPRAŠTAM TI! Sada ja njemu opraštam sve ono što je tijekom tog dana učinio, a mene je povrijedilo.
  3. VOLIM TE ZBOG ONOGA ŠTO JESI, A NE ZBOG ONOGA ŠTO BI MOGAO BITI! U životu sam često svojim postupcima i djelima htjela zaslužiti nečiju ljubav. Kada sam postala majka, obećala sam sebi da ću to dijete voljeti zbog onoga što jest, a ne zbog onoga što bi moglo biti. Voljet ću njega, a ne slike o njemu kakav bi trebao biti. Svaki roditelj ima viziju o onome što bi njegovo dijete moglo raditi, kako se ponašati i sl. Ali voljeti nekoga znači voljeti ono što on zaista jest.

Dok mu tako govorim, ponekad je budan te pozorno sluša i duboko je smiren, ponekad zaspe. Uvijek mu govorim naglas, a poslije toga se sama osjećam smireno, kao da je sve loše toga dana nestalo, a ostalo samo dobro. To me jača, liječi i daje mi sigurnost da nema onoga što se ne može ispraviti.

VRIJEME SAMO ZA MENE

Neobično mi je važno vrijeme u kojem se susrećem sama sa sobom i sa svojim Stvoriteljem. To mi daje snagu, polet i sigurnost za daljnji život. Kada sam uronjena u bezuvetnu ljubav svog Stvoritelja, tada sam sretna, ispunjena mirom, u središtu sebe. Iz odnosa s Njim donosim važne odluke za daljnji život, otkrivam sebe, smislenost života i put kojim trebam poći.

Znalo je proći i nekoliko dana bez tog, meni životno važnog „rituala“. Tada je u meni rasla tjeskoba, napetost, nestrpljenje, nezadovoljstvo, a sve se odražavalo na obitelj. Osjećala sam se izgubljenom, kao da nisam kod kuće. Dok napokon nisam samoj sebi rekla: „Dosta je, ne možeš više tako“, i vratila se u normalu.

Kada odvojim vrijeme za sebe, susretnem se sa svojim Bogom-Ocem, meni se snaga obnavlja. Cijeli dan bivam ispunjena strpljivošću, mirnoćom, snagom. To mi posebno pomaže u odnosu prema djetetu jer ono što nosim u sebi, to dajem i njemu. To iskustvo motivira me da tijekom dana uvijek pronađem vrijeme za sebe. Kada poštujem zakonitost svoje duše – da ona živi od komunikacije sa svojim Stvoriteljem – kada tako volim sebe, tek onda imam i mogu dati pregršt ljubavi svojim bližnjima.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.