Iz arhive, piše: dr. Sanea Mihaljević, spec. psihijatar

Rezultati ovog istraživanja izneseni su na na Prvome znanstvenom međunarodnom simpoziju hagioterapije u Zagrebu 2006. godine, a objavljeno u Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo (on-line verziji) u siječnju 2010. g. pod naslovom HAGIOTERAPIJA, DEPRESIVNOST I LJESTVICA ŽIVOTNIH VRIJEDNOSTI autora Sanee Mihaljević, Lucije Murgić, Marine Marinović (Ovdje je tekst prilagođen.)

Duhovna bolest

Duhovna bolest ili moralna patnja (bol duše, bol duhovne naravi) nastaje zbog ograničenosti čovjekove egzistencije, nepoštivanja prirodnoga moralnog zakona, okretanja vrednota u poroke, razaranja ili izostanka razvoja temeljnog povjerenja i ranjavanja struktura duhovne duše.

Duhovne bolesti podrazumijevaju razna stanja: od osjećaja besmisla, sklonosti porocima, nedostatka povjerenja, osjećaja krivice, strahova, agresivnosti, potištenosti, očaja do sklonosti samoubojstvu te traume i patnje poput krize braka i obitelji, problema s djecom, gubitka bliske osobe, postabortivnog sindroma, invalidnosti, iskrivljenih moralno-etičkih stavova, mržnje, nepraštanja, osvetoljubivosti (Ivančić, 2006).

Simptomi duhovne bolesti mogu biti primarni i sekundarni. Primarni su grižnja savjesti/krivica (objektivna i subjektivna krivica), ovisnost/poroci i patnja. Sekundarni simptomi su tjelesne i psihičke bolesti nastale konverzijom duhovnih trauma i bolesti.

Osnovni princip duhovne terapije jest spojiti čovjeka s njegovim Izvorom, s Apsolutnim, odnosno izdići ga iznad psihofizičke razine, pomoći mu u odluci za dobro – da misli dobro i vjeruje u pobjedu dobra, naučiti ga praštati te mu pomoći u pronalaženju vlastitoga životnog usmjerenja.

Sredstva u pružanju duhovne pomoći su prihvaćanje osobe i podrška, razgovor, pouka, upoznavanje sa zakonitostima duha i potrebom obraćenja, savjetovanje, te molitva i upućivanje na sakramente (ako je pacijent vjernik).

Egzistencijalna/duhovna depresija

Strujanja koja uglavnom potječu od egzistencijalističkih filozofa upućuju na to da depresija može biti „trojakog“ uzroka: psihološka – kada je uzrokovana specifičnim situacijama koje se (barem principijelno) mogu mijenjati; biološka – uzrokovana biokemijskom neravnotežom; te egzistencijalna – bez poznatog situacijskog ili kemijskog uzroka (Park, 1999).

Egzistencijalna/duhovna depresija koju opisuje Park u skladu je s opisima moralne patnje koju opisuje Ivan Pavao II., odnosno patnje duhovne duše koju opisuje Tomislav Ivančić.

Egzistencijalna ili duhovna depresija, za razliku od drugih oblika depresije, nema specifičnog uzroka. Slobodno je flotirajuća, sveprožimajuća te označava kontinuirano unutrašnje stanje bića.

Osobe uglavnom nisu ni svjesne te vrste depresivnosti te često pribjegavaju „automedikaciji“ ili desenzitizaciji kroz zabavu, igre na sreću, poroke. Nijedna psihološka tehnika nije pokazala povoljne rezulate u tretmanu egzistencijalne depresije (Park, 1999).

Depresivnost je čest simptom i upućuje na to da se čovjek ne osjeća voljenim, da nije pronašao ili je izgubio oslonac i smisao svoje egzistencije. Često je to naučen oblik ponašanja, odnosno razmišljanja koji se ponavlja u začaranom krugu (Jakovljević, 2003).

Osobe koje su svjesne egzistencijalne istine da su smrtna bića ili da su „bolesne na smrt“, postaju pesimistične, depresivne, sklone ovisnostima, s osjećajem unutarnje praznine, inaktivne (Jores, 1998). Izvana odbijaju ljubav, dok u sebi vape za pomoći (Ivančić, 2006).

Čovjek upada u depresivnost i kada se spušta na psihofizičku razinu, tj. profanirajući se, te na taj način ne može ostvariti sebe i sve svoje potencijale u punom smislu. Općenito, ljudskost je bolesna kada je profanirana i nepoštovana, što rezultira agresivnošću i depresivnošću (Ivančić, 2006).

Istraživanje

U pilot istaživanju anketirane su 42 osobe koje su se javile Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu od ožujka do kolovoza 2006. godine. Uključene su one osobe koje su se javile zbog depresivnih simptoma, a ispitanici su naveli: depresiju, sklonost depresivnosti, očaj, tjeskobu, izgubljenost sebe, veliku tugu, izrazit nemir, nedostatak samopouzdanja, neodlučnost, pesimizam, duševnu bol, nevoljenje sebe, osjećaj krivice.

Na prvom susretu s hagioasistentom ispitanici su ispunili anketni upitnik i skalu za mjerenje depresivnosti – Beck Depression Inventory (Beck, 1961).

Anketni upitnik uključivao je sociodemografske podatke, upite o vjerničkoj aktivnosti, o doživljaju Boga, o načinu reagiranja u kriznim situacijama te skalu vrednota. Beck Depression Inventory je samoocjenska ljestvica koja sadrži 21 pitanje koje se odnosi na depresivne simptome.

Viši zbroj bodova na ljestvici označava depresivnost većeg stupnja. Isti upitnik ispitanici su ispunjavali i na kraju završenoga hagioterapijskog tretmana. U obradi podataka korišten je Smirnov-Kolmogorov test normalne distribucije, zavisni t-test, deskriptivna analiza frekvencije i χ² test distribucije odgovora.

Rezultati

Prosječna dob ispitanika bila je 35, pri čemu je najmlađi imao 17, a najstariji 67 godina. Prosječan broj dolazaka u CDP bio je 6 do 7 puta u dva mjeseca. Radi problema zbog kojeg su došli u CDP više od pola ih je potražilo i liječničku pomoć, od čega je 34.8 % dobilo psihijatrijsku dijagnozu.

Uglavnom se radilo o dijagnozama anksiozno-depresivnog poremećaja i blažeg ili srednjeg oblika depresivne epizode. Svi su se ispitanici izjasnili kao katolici, a općenito se način percipiranja Boga smatra važnim čimbenikom duhovno-mentalnog zdravlja (Cavanagh, 1992).

Što se tiče rezultata dobivenih BDI skalom, zbroj tijekom prvog mjerenja, prije primjene hagioterapije, odgovarao je srednje depresivnoj skupini. Mjerenja na kraju hagioterapije pokazala su da se radi o skupini bez patološke depresivnosti! Razlika između vrijednosti BDI skale na početku i na kraju liječenja hagioterapijom je značajna.

Ispitivali smo i ljestvicu vrednota prije i na završetku hagioterapije. Nakon hagioterapije prvo mjesto vrijednosti zauzeo je odnos s Bogom (kod 83.3% ispitanika), potom su uslijedili obitelj pa prijateljstvo, a taj je rezultat statistički značajno različit u odnosu na prvotnu ljestvicu vrednota.

Zaključak

Ovim pilot-istraživanjem ukazali smo na doprinos hagioterapije u tretmanu depresije/depresivnosti, što ukazuje na to da depresivnost može biti odraz duhovne
bolesti. Iako predmet hagioterapije nije liječenje fizičkih ili psihičkih bolesti, neke od
njih ulaze u stanje remisije budući da imaju uzrok na duhovnom području. U ovom istraživanju to se pokazalo za depresiju.

Polovina ispitanika već je bila potražila pomoć liječnika, odnosno trećina svih ispitanika pomoć psihijatra radi problema zbog kojeg su i došli u Centar za duhovnu pomoć. Vjerojatno se kod ispitanika radilo o duhovno/egzistencijalnoj problematici za koju medicina nema adekvatne odgovore (Jores, 1998; Park, 1999; Ivančić, 2006).

Smanjenje depresivnosti koje je mjereno samoocjenskom skalom značajan je podatak ne samo za ispitanike, odnosno pacijente, već i za cjelokupno zdravstvo koje se može osloniti i na taj oblik pomoći.

Osim smanjenja depresivnih simptoma hagioterapijom se djelovalo na promjene na planu životnih vrijednosti kao važnih faktora u formiranju životnih stavova neophodnih za održavanje stabilne remisije.Rezultat primanja duhovne pomoći je i opredjeljenje osobe za moralne principe, čime se ostvaruje pozitivan utjecaj na sva područja njezina života i djelovanja (Marinović, 1998).

Integrativnim pristupom svakom pojedincu s određenom bolesti, odnosno patnjom, značajno se može doprinijeti njegovom ozdravljenju i većem životnom zadovoljstvu.

Osim toga, djelovanjem na pojedinca može se djelovati na cjelokupno
društvo, budući da duhovno zdrav pojedinac stvara i duhovno zdravo okruženje!