OTPUSTI NAM DUGE NAŠE
Grijeh je otkrenutost od Boga i vezanost na stvorenja. Grijeh je zato idolopoklonstvo. Grijeh znači okretanje leda Bogu, rezanje komunikacije s Bogom. On je onemogućenje da od Boga primimo darove i život. Stoga je posljedica grijeha smrt.
Da bismo mogli razgovarati s Bogom, potrebno je okrenuti leđa grijehu i poći ususret Bogu. To je, očito, osnovni uvjet za molitvu. Ipak, Isus nije zaziv otpusti nam duge naše stavio na početak »Očenaša«, nego u drugi dio, gotovo pri kraju molitve. Time je upozorio na osnovno pravilo kojim Bog prilazi čovjeku, a to je ljubav. Bog u susretu s nama ne pita najprije za naše grijehe, nego traži u nama vjeru, povjerenje da nas on voli, da nas ljubi, da nam želi davati život, da nam želi dobro. On najprije iskazuje ljubav, želi da ga na- zovemo Ocem, da zaželimo njegovo kraljevstvo, da blagoslivljemo njegovo ime, tražimo njegovu volju i da od njega tražimo život. Tek na kraju uči nas da zamolimo Oca da nam oprosti, da se s njime pomirimo i omogućimo mu da nam ponovno postane izvor života.
Isti stav vidimo i u Isusovim prispodobama. Tako priča o izgubljenom sinu pokazuje Očevu ljubav. Otac je već danima iščekivao sina. Ugledavši ga još dok je bio daleko, zatrčao mu se ususret, zagrlio ga i izljubio. Dok sin moli oca da mu oprosti, dok želi priznati grijehe, otac kao da to i ne čuje, kao da mu je to nevažno; on traži da ga operu, preobuku i onda priređuje slavlje. Bog nas čudesno voli i prihvaća, ne pitajući za našu prošlost. Presretan je da mu se vraćamo. Isto Isus izražava i u priči o izgubljenoj ovci. Pastir traži ovcu, a ne ovca pastira. Kad je nađe, pastir je ne tuče, ne kažnjava je niti ispituje zašto je zalutala, nego je uzima na ramena, pobjedonosno nosi kući i poziva susjede da s njime slave jer je našao izgubljenu ovcu.
Dakle, nema drukčijega Boga, nego samo Bog koji nevjerojatno voli čovjeka. On zato prašta i prihvaća čovjekov povratak. Zato je Isus tek na kraj »Očenaša« stavio tu molbu. U njoj se čistimo kako bismo u dostojnim haljinama došli pred Oca. Grijeh je čovjekov otpor Božjoj ljubavi. On je zatvaranje vrata Bogu, prekidanje komunikacije s Bogom. Grijeh je izvor svakog zla i svake patnje. Ako je Bog izvor svakog dobra, onda je kidanje veze s njime izvor svakog zla.
Grijeh je i vrijeđanje Boga, nanošenje štete njegovu imenu, njegovoj slavi, ali i njegovu stvorenju. Grijeh zato zahtijeva naknadu, popravljanje štete, opravdanje, popravak nepravde koju je čovjek načinio Bogu, svijetu i ljudima. Grijeh nagrđuje čovjeka. Grijeh zapravo najviše zla nanosi čovjeku samom. Budući da čovjek sve ima od Boga, grijehom se nagrđuje Božje djelo i nanosi šteta Božjem daru i Božjem djelu. Nepravda i uvreda nanesena Bogu izaziva Božju srdžbu i traži kaznu. Čovjek bi morao popraviti uvredu i štetu. Taj je put za čovjeka nepremostiv. Uvreda je prevelika jer je povrijeđen apsolutni bezgranični Bog. Stoga ni kazna nema mjere. Čovijek ne smije čkeati kaznu, nego mora žurno moliti oproštenje. Praštanje i prihvaćanje Božjeg praštanja za uvrede koje smo mu nanijeli i grijehe koje smo počinili jedini je put koji je čovjeku prohodan i moguć.
Praštanje čovjek dobiva kada žali zbog grijeha, kada to otvoreno Bogu kaže, priznajući grijeh i moleći ga da mu otpusti i da otpusti njegove dugove. Tako i ljudi među sobom reagiraju. Ako sam nekoga povrijedio, onda je jedini način da ponovno postanem prijatelj s njime da pođem k njemu i zamolim ga da mi oprosti i da se tako izmirimo.
Potrebno je poći Bogu i s njime se izmiriti. Ako je između rijeke i izvora prekinuta veza, ako je sagrađena ustava između izvora i rijeke, onda se rijeka pretvara u stajaću vodu, a potom u močvaru, sve dok posve ne presuši. Tako je i sa čovjekom koji je u neprijateljstvu s Bogom. Stoga je potrebno maknuti tu ustavu da bi opet iz izvora život tekao u čovjeka. U grijehu čovjek klizi prema smrti, nema budućnosti, izumire. Samo čovjek koji se pomiruje s Bogom živi.
Bog je sve vezao pod grijeh, kaže sv. Pavao (usp. Rim 11,32). Tko čini grijeh, rob je grijeha, kaže Isus (usp. Iv 8,34). Svi su sagriješili i potrebni su Božje milosti, piše sv. Pavao (usp. Rim 5,17). Reknemo li da ne griješimo, sami sebe varamo i u nama nema istine, kaže sv. Ivan (usp. 1 Iv 1,8). Svi, dakle, griješimo, i ne samo to, nego i ne možemo a da ne griješimo. Ako smo vezani na grijeh, kako možemo biti krivi zbog grijeha? Krivica može biti samo ondje gdje je sloboda. A čovjek ima slobodu. Iako ne može ne grije- šiti, može se barem odlučiti, barem željeti, htjeti ne griješiti, može reći grijehu »ne«. To leži u njegovoj slobodi. Na nama je da grijehu reknemo »ne«, da čvrsto odlučimo ne griješiti i da tu odluku stavimo pred Boga. Na Božjoj je milosti da našu odluku dovede do ostvarenja. Mi možemo odabrati kome ćemo služiti, grijehu ili Bogu. Koga izaberemo, njemu ćemo biti robovi, kaže sv. Pavao (usp. Rim 6,16-17).
Možemo još nešto učiniti: možemo priznavati svoj grijeh i kajati se za njega, te ga tako brisati sa svoga srca. Sv. Ivan kaže: »Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde« (1 Iv 1,9). Slično je is tjelesnom nečistoćom. Nemoguće je da se ne uprljamo. Nemoguće je da nam ruke ne budu nečiste, nemoguće je da nam se lice ne uprlja. Ono je ipak čisto; ne zato što ga nikada nismo uprljali, već zato što ga peremo i čistimo. Tako je i sa savješću. Ne možemo ne griješiti, ali se možemo prati u krvi Kristovoj. Možemo se odlučivati protiv grijeha, priznavati ga i tako se pomirivati s Bogom. Na nama je da se odlučimo protiv grijeha i time postajemo nesposobni učiniti teški grijeh. To znači da smo uložili slobodnu odluku da nikada ne želimo pristati na grijeh. Tada nam se teški grijeh i neće događati. Događat će nam se možda laki grijesi, pogreške i slabosti. Njih ćemo čistiti pokajanjem i priznanjem. Odluka da nećemo griješiti i priznanje vlastitih grijeha – to je naš put, to je pobjeda nad grijehom.
Isus Krist je na sebe uzeo našu krivnju, naše grijehe i slabosti, sve ih je na križ pribio i zajedno sa svojim tijelom pokopao u grob. Zato sv. Pavao kaže: Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu (usp. Rim 6,11). Naši grijesi su u Isusovu grobu. A mi smo s njime uskrsnuli na novi život. Važno je da novi život neprestano prihvaćamo, da se neprestano peremo u Isusovoj krvi, da uzimamo opravdanje koje nam je križem i uskrsnućem donio i novi prilazimo Bogu i ljudima.
Grijeh, dakle, ne možemo sami pobijediti, pobijedio ga je Isus Krist. Kad priznajem grijehe mene i njegovo otkupljenje prelazi na me i čini i odlučujem se protiv njih, Isusova snaga ulazi u me novim čovjekom. Isus Krist me uzima, uključuje u svoje Tijelo i čini dionikom svojega kraljevstva. Spas dakle nije u tome da me Isus spasi i ostavi sama, nego da me prigrli, uzme k sebi i učini dionikom svoga Tijela – Crkve. Tako sam dionik spasa koji je donio Isus Krist.
Isus Krist me opravdava, oprašta grijehe i vraća mi milost. Ne samo to. On oprašta i dugove. Naši su grijesi naime načinili štetu ljudima, prirodi i Bogu. Zbog toga smo dužni Bogu. Ali Isus popravlja štetu koju smo načinili i tako nas otkupljuje. On plaća naše dugove. Za nas plaća Ocu nebeskome jer smo njemu dužni. Naši su nas dugovi držali u ropstvu, prijetili nam kaznom dokle god ih ne isplatimo. Isus je uzeo naše dugove na sebe, isplatio ih svojom smrću i uskrsnućem, time i nas oslobodio. Sad imamo slobodan pristup ljudima, Bogu i stvorenju.
Sami ne možemo popraviti štetu koju smo nanijeli svojim grijesima i spasiti se od smrti. Posljedica grijeha je, naime, smrt. Ne možemo se sami osloboditi bolesti, uspeti se do Boga, popraviti krive korake onih koje smo sablaznili, ražalostili, učinili bolesnima, a možda i ubili. Tko može vratiti prirodu u ono prvobitno, čisto, slobodno stanje nakon tolika zagađivanja, nuklearnog i kemijskog zračenja i drugog uništavanja? Naši nas dugovi pritišću. A Bog ih oprašta. On križa sve dugove, sve račune koji su bili protiv nas. To jedino on može. A on to za nas rado čini jer nas ljubi. Raduje se kad nam može opraštati jer je zato i došao na svijet: da dadne život za nas da bi nas oslobodio grijeha i smrti. Prema tome, naš najveći dobročinitelj jest Isus Krist.
Tako se pomirujemo sa samima sobom, s prirodom, s drugim ljudima i s Bogom. Postajemo ponovno Božji prijatelji. Ponovno se uspostavljaju sklad, mir i red u nama i oko nas. Praštanje koje primamo najsnažnija je pobjeda nad đavlom. Đavao nam želi sugerirati da nas od grijeha nitko ne može osloboditi, jer da je to prevelika krivica. Strahom od krivice drži nas u ropstvu. Ujedno nas stalno optužuje pred Bogom (usp. Otk 12,10). Tko god vjeruje da Bog oprašta dugove, te se obrati Bogu moleći ga da mu ih oprosti, Bog ga uslišava, križa dugove i izbavlja ga iz pandža Sotone. To je oslobođenje iz ropstva grijeha, kao što se ptica izbavlja iz lovačke zamke. Samo se na taj način može spasiti svijet, popraviti prirodu i čovjeka te stvoriti novo društvo. Gdje čovjek ne zna moliti za oproštenje, ostaje u mraku. Čovjek ostaje rob grijeha te taj jedan grijeh gomila druge. Tko griješi čini ono što mu gospodar njegov nareduje, a gospodar je tada grijeh. Zato je važno odmah se pokajati, uvijek iznova moliti otpusti nam duge naše.
I ovdje govorimo otpusti nam, a ne »otpusti mi«. Opet čovjek govori u ime čitava čovječanstva. No, istodobno, to govori čovjek koji je Crkva, a to znači »mi-osoba« u Duhu Svetome. Tako vjernik moli zastupnički za one koji se nikada ne kaju. Dok izgovaram otpusti nam duge naše, mislim na sve ljude koje sam u životu susreo, na sve koji su vrijeđali mene i Boga, koji se nikada ne kaju, koji se ne mogu kajati, koji su upravo u smrtnom času i nikad se neće pokajati. U meni i po meni oni mole Boga da im oprosti. Tako svaki vjernik, kao član Crkve, zastupnički nastupa za cijelo čovječanstvo. Tako Crkva, kao Tijelo Kristovo, zastupa čovječanstvo i uime čovječanstva stoji pred Bogom moleći ga za oproštenje. Čovjek koji zna moliti za oproštenje ulazi u zrelost života i u svjetlo. Roditelji koji znaju svoju djecu moliti za oproštenje najbolje ih odgajaju i osposobljavaju ih da se sami mijenjaju i rastu u dobroti i Božjoj blizini. Ništa nas ne može razveseliti kao čovjek koji, kad nas je povrijedio, dođe moliti da mu oprostimo. Ta gesta zna navući suze na oči i produbiti prijateljstva i međuljudske odnose! Isus je rekao: Komu se malo oprašta, malo ljubi (usp. Lk 7,47). Zato je dobro neprestano moliti Boga da oprosti jer u praštanju raste ljubav prema Bogu. Moliti, dakle, da Bog otpusti dugove, znači rasti u ljubavi. Tako sve više vjerujemo da nas Bog ljubi i da nam prašta, a tako i raste naša ljubav prema njemu i prema ljudima.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
