Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica

Strah, gnjev, žalost takozvane su primarne emocije. Zovu se tako jer se javljaju vrlo rano u razvoju osobe. Imaju jaku motivacijsku snagu i svi ljudi, više ili manje, u svim životnim razdobljima, doživljavaju te emocije.

Strah je ono što nas najviše sprječava da maksimalno iskoristimo svoje sposobnosti. Ipak, koliko god bio negativan, strah ima i pozitivnu osobinu, „jedan je od najstarijih afekata koji pripada instinktu zaštite od opasnosti kao prvobitna, biološka, alarmantna reakcija“ (Popović – V. Jerotić u M. Nikić 1994).

Biološka podloga straha

S anatomskog aspekta izvor straha i tjeskobe povezan je s talamusom, hipotalamusom i moždanim deblom koje se još naziva „starim mozgom“, a koji sadrži srednji mozak, most, produljenu moždinu i dio limbičkog sustava.

U moždanom deblu smješteni su centri koji reguliraju vegetativni i instinktivni život: glad, žeđ, disanje, rad srca, probavu. Sve su te funkcije podložne utjecaju straha i tjeskobe. Centri limbičkog sustava povezani su sa zonama kore velikog mozga, koji regulira intelektualne funkcije, volju i pamćenje.

Ta povezanost moždanog debla i velikog mozga preko limbičkog sustava objašnjava kako jaki strah i tjeskoba mogu utjecati na naše mišljenje, odnosno kako određene misli i fantazije mogu proizvesti i pokrenuti strah i tjeskobu. U tom smislu može se govoriti kako je i kora velikog mozga, a ne samo moždano deblo, odgovorna za neke vrste strahova.

U limbičkom sustavu, a još više u talamusu i hipotalamusu, glavnu snagu imaju podražaji i impulsi emotivne naravi. Prije nego stignu do kore velikog mozga, ti impulsi moraju proći kroz retikularnu formaciju u kojoj se razdvajaju tako da slobodni prolaz do kore velikog mozga dobiju samo najjači i za tjelesni i psihički život najkorisniji impulsi.

Kada zbog nekih genetskih motiva, patoloških tendencija i drugih nepoznatih razloga retikularna formacija izgubi svoju moć razdvajanja raznih impulsa, tada emotivna, iracionalna plima prodre u više centre mozga i tako stvori tjeskobnu napetost koja može biti toliko jaka da izazove pravu neurozu.

Kad se osoba nađe u jakom tjeskobnom stanju, onda cijeli neurovegetativni sustav dolazi u alarmantno stanje. Najčešće su posljedice lupanje srca, tahikardija, sniženi ili povišeni krvni tlak, poteškoće u disanju, drhtanje, osjećaj suhoće u ustima, znojenje i ostali slični simptomi. U slučajevima jake i dugotrajne stresne situacije koja proizvodi strah, i spomenuti funkcionalni poremećaji mogu se pretvoriti u prave organske ozljede (npr. čir na želucu) (M. Nikić, 11994).

Psihološki vid straha

Strah je emocija koju osjećamo i doživljavamo kada svjesno znamo čega se bojimo. Radi se o vanjskoj opasnosti koju smo procijenili zastrašujućom, a sebe istodobno doživljavamo nedoraslim da bismo joj se prikladno suprostavili.

Tjeskoba je neugodan osjećaj koji doživljavamo kada ne znamo čega se zapravo bojimo. Pravi uzrok tjeskobe osobi ostaje nepoznat zato što je podsvjestan, a psihifiziološke promjene u organizmu su iste ili vrlo slične onima uzrokovanim strahom.

Fobija je intenzivan, iracionalan strah od nekih objekata, bića ili situacija (akrofobija, klaustrofobija, ksenofobija itd.). Slobodno lebdeći (difuzni) strah, „strah praznog hoda„, nastaje onda kada nemamo nikakvog ili imamo premalo razloga za prirodni strah. Čovjek je stvoren za rad i svladavanje svih opasnosti koje mu prijete.

Kada se osoba povuče u sebe i odustane od borbe za život, onda postaje žrtva nagomilane energije u sebi koja se, ako nije iskorištena konstruktivno, tj. za rad i napredovanje u duhovnom dozrijevanju, okreće protiv same osobe, dovodeći je u pravu neurozu straha. Dr. Raphael Lenne, liječnik i psihijatar, tvrdi kako „svaki liječnik zna da su patološki strahovi posebno česti kod onih koji se dosađuju, koji nisu zadovoljni i koji su posebno dobro osigurani“ (M. Nikić, 1994).

Kod podsvjesnih strahova problem je mnogo teži jer se osoba strašno boji a da ni sama ne zna pravi razlog i uzrok. U tom se slučaju radi o težim traumatskim doživljajima i raznim potisnutim kompleksima iz ranog djetinjstva, koje je svijest zaboravila potisnuvši ih u podsvijest da bi se riješila patnje koju su donosili.

Bitan situacijski uvjet za pojavu emocije straha jest percepcija neposredne opasnosti ili prijetnje nečega zastrašujućeg. Ne izaziva svaka opasnost strah, nego samo ona pred kojom se čovjek osjeća nemoćno. Nedostatak sposobnosti da se čovjek bori s opasnošću ključan je trenutak za doživljaj straha.

Najjači doživljaj straha – užas, javlja se pred svemoćnom silom kao što je prirodna katastrofa. Strah ne nastaje samo od zastrašujuće situacije u kojoj se osoba nađe nego i
od trenutnoga unutarnjeg raspoloženja, ali i od toga kako netko interpretira spomenutu situaciju, odnosno kako na nju reagira.

Drugim riječima, osim stvarnog događaja ili pojave koja izaziva strah, odlučan je i način na koji osoba razmišlja. Poznato je da se pred istom situacijom ili pojavom jedni ponašaju racionalno i hrabro te ostaju smireni i gospodare situacijom, dok se drugi jednostavno izgube, počnu dramatizirati i ponašati se iracionalno.

Interpretacija svega što doživljavamo ovisi o stupnju naše osobne zrelosti i o sadržaju naše afektivne memorije, odnosno svega onoga što smo bilo kada u životu doživjeli. Psihosocijalna razina uključuje u sebi psihičke aktivnosti povezane s potrebom da se živi zajedno s drugima.

Na psihosocijalnoj razini čovjekova života posljedice straha mogu se različito osjećati. Neke osobe zahvaćene strahom bježe od društva i izoliraju se u svoj svijet. Ima i onih koji pod utjecajem straha postaju agresivni, napadaju i optužuju druge za mučnu situaciju u kojoj se nalaze (M. Nikić, 1994).

Hagioterapijski pristup strahu

Čovjek se od svih bioloških bića razlikuje po duhovnoj duši. Čovjek misli, govori, stvara, piše, spoznaje, odlučuje, vjeruje, ljubi, odgovara za svoje postupke, a sve to kod biljaka i životinja ne nalazimo. Jedna je duša sa svojim nižim i višim sposobnostima, a duhovna je duša superiorna dvjema nižim duševnim moćima, kako vegetativne tako i psihičke duše.

Duhovna je duša vrhunska sposobnost čovjekove duše i odlučujuća za čovjekovu vrsnost. Izvor svih čovjekovih specifičnih sposobnosti je duh. Duh potječe od Boga. Crkva nas izvještava da Bog svakom čovjeku u trenutku začeća stvara duhovnu dušu.

To znači da roditelji djetetu začećem daju samo psihofizičku dimenziju, a Bog duhovnu, odnosno da Bog stvara u čovjeku ono po čemu je on specifično čovjek.

Pravi otac ljudi zapravo je Bog.

Čovjek je po duhovnoj duši sličan Bogu i relativno svemoćan. Duh je čovjekova veličina, njegov ponos i njegovo dostojanstvo. Duhovni je život zapravo ljudski život.

Strah je suprotnost vjeri

Strahovi su suprotnost povjerenju, oni su znak da je vjera ugrožena, okrnjena ili razorena. Vjera i povjerenje ubrajaju se u najvažnije čovjekove duhovne moći. Vjera je sposobnost prianjati uz nekoga s povjerenjem i od njega očekivati samo dobro te mogućnost da se čovjek razvija.Ako čovjek nekome ne može vjerovati, tada ne može od njega očekivati dobro, nego zlo i ugroženost života.

Vjera je tkivo čovjeka, ništa se u njemu ne događa bez vjere. Čovjek vjeruje da će sretno stići autom na cilj, on mirno spava vjerujući da će se probuditi, bračni partneri vjeruju jedan drugome… Vjera je smatranje istinitim sadržaja koji nam je netko rekao, a povjerenje je predanost osobi.

Izvori nastanka straha

Prema dosadašnjim znanstvenim i stručnim istraživanjima te praksi prof. dr. Tomislava Ivančića u čovjeku se duhovno-egzistencijalni izvori straha mogu registrirati na tri razine: na egzistencijalnoj, temeljnoj i cjeloživotnoj razini.

Egzistencijalni izvori straha

Strahovi izviru ponajprije iz egzistencijalnih temelja čovjeka, jer je čovjek stvorenje i ograničen. Ušavši u svijet, čovjek doživljava ograničenost, svoj bitak kao „bitak na smrt“ (Heidegger u T. Ivančić, 2001), ugroženost kojoj se mora opirati.

On u svakom trenu može izgubiti život, a ljudi, okolina, događaji i tijek vremena mu
pokazuju da ne može spasiti ono što mu je najvažnije. Stručnjaci dijagnosticiraju stanje suvremenog društva kao strah čovjeka od samog sebe. Stalan osjećaj ugroženosti, nesigurnost u tome tko je čovjeku Stvoritelj, neznanje o tome što je smrt i kada će se dogoditi, iscrpljuju njegovu životnu snagu.

Ti su porivi većinom nesvjesni ili podsvjesni, zato su nekontrolirani i utoliko jači i za čovjeka opasniji. Ono što se u psihologiji zove podsvjesnim ili nesvjesnim u pneumatološkoj antropologiji (duhovnoj strukturi čovjeka) pokazuje se kao duhovna svijest ugroženosti, straha i patnje.

Čovjeka plaši osjećaj da nema čvrste točke na koju bi se oslonio, da je bespomoćno izručen ne samo Stvoritelju nego i ljudima, da nema sudbinu u rukama. Sve su to egzistencijalne čovjekove stvarnosti koje se aktiviraju i u psihički i somatski zdravom čovjekus. One se ne mogu potisnuti ni riješiti samo na psihičkom, socijalnom i somatskom području.

Duh se može dovesti do zdravlja jedino duhom, ili čovjekov duh može ozdravljati tek apsolutnim Stvoriteljevim duhom.

Povrijedi li se duhovna struktura čovjeka, nastaje strah. Povrijeđenost osobnosti, života, savjesti, intelekta, srca, karaktera, spolnosti, religioznosti, vjere… izvori su strahova.

Dodirujući iskonske korijene straha, zaključujemo da ih je nemoguće ukloniti samo ljudskim sredstvima.

Temeljni izvori straha

S duhovnog aspekta, u djetetu već postoji osnovno povjerenje, kao iskonska urođena datost. No, u njemu se moraju stvoriti psihosomatske pretpostavke za takvo životno usmjeravanje.

Istraživanja pokazuju da se povjerenje u čovjeku učvršćuje ili oslabljuje od trenutka začeća pa do nekoliko mjeseci i godina nakon rođenja.Povjerenje je temeljno u čovjeku, to je njegova temeljna sigurnost.

Najtemeljnija sigurnost nastaje u trenutku začeća, kada Bog čovjeku ulijeva duhovnu dušu.

To je najsigurnija sigurnost. Ali istodobno nastaje začeće u ono što su dali otac i majka, a to su psiha i tijelo, vegetativna i psihička duša.

Dijete doživljava neizmjernu ljubav, doživljava Boga kao nježnost i sigurnost, ali i šok – dijete mogu roditelji odbaciti, neprihvatiti i sl.

Dijete razumije srcem što otac i majka misle jer je njegova duhovna duša koju je Bog ulio izravna sigurna svijest.

Ne doživi svako dijete jednako temeljno povjerenje i nepovjerenje. To nije mehanizam koji uvijek funkcionira. I uz brižne i nježne roditelje može se dogoditi da se povjerenje ne razvije.

Istodobno, povjerenje ostaje u dubinama djetetova bića i ono se uvijek može razviti uz veliku ljubav i nježnost. Stadij osnovnog povjerenja treba stalno provjeravati i utvrđivati.

Cjeloživotni izvori straha

Pod cjeloživotnim izvorima straha mislimo na neuspjehe, traume, razočaranja, gubitak drage osobe, uvrede, kažnjavanja, sukobe, vlastite grijehe, krive obavijesti i argumentacije čovjekova uma itd. Gdje postoji opasnost da čovjek bude odbačen, pojavljuje se strah.

Pomisao da bi mogao biti odbačen, za čovjeka je najveća opasnost. Neljubljenost stvara osjećaj ugroženosti i istodobne krivice. Ugroženosti zbog toga što čovjek nikome nije drag i koristan, a krivice zato što ima osjećaj da je razlog odbačenosti u njemu samome.

Taj doživljaj bijega od ljudi i sebe stvara u čovjeku strahove i tjeskobu. Odrastao čovjek mora u stalnim sumnjama i životnim potresima potvrđivati povjerenje. Ljudi nas mogu prevariti i iznevjeriti. Stoga je nužno neko bezuvjetno „ti“ na kojem čovjek može graditi sva druga povjerenja. Bog je životno i egzistencijalno nužan.

ISKUSTVA RADA S OSOBAMA S PROBLEMOM STRAHA U CENTRU ZA HAGIOTERAPIJU U SLAVONSKOM BRODU

U CHT-u Slavonski Brod mnoge su osobe potražile hagioterapijsku pomoć zbog problema straha. Iskustva rada potvrđuju da su izvori nastanka straha različiti. Strah izvire obično iz neke traume, šoka ili je posljedica straha još iz djetinjstva. Kroz primjer iz prakse najbolje možemo pokazati put izlaska iz problema straha i kako povjerenje ima snagu promijeniti čovjeka.

Žena, 34 godine, udana, majka jednog djeteta, od 1999. godine liječi se od anksioznog poremećaja praćenog paničnim napadima straha. Bila je pod liječničkom kontrolom, uzimala propisanu medicinsku terapiju. Upitnikom saznajemo da je prošla individualnu i grupnu psihoterapiju u dva različita pravca – gestalt i analitički orijentiranu psihoterapiju.

„Sve tako punih deset godina. U tom desetljeću muke, straha i patnje za duhovnu dušu nisam ni znala da postoji. Znam da sam u svim neprospavanim noćima s paničnim napadima straha plačući, nesvjesno vapila i zazivala pomoć od Boga ako postoji. U Centar sam došla skeptična, ali znajući da nemam što izgubiti.“

Kod te osobe izvori straha bili su egzistencijalni, temeljni i cjeloživotni. Egzistencijalna nesigurnost rezultat je nepostojanja smisla i nedostatka oslonca kao i dubokog nepovjerenja prema okolini.

Ta osama se povećava u doživljaju da čovjek ne može iz „svoje kože“, da za svoj život sam odgovara, da nitko ne može umjesto njega prihvatiti ili odbaciti njegov život, da je u strahovima i krivicama osamljen, da patnje, neuspjehe mora sam podnositi.

U toj osami svaka pružena ruka, dobra riječ, ohrabrujući duhovni stav, znače predah od straha za osobu u potrebi. Osobito snažna pomoć toj osobi bilo je upućivanje u to da je ona sposobna za puno dobra kojim može pomoći drugima. Svaki je čovjek original. On nosi osobni dinamizam koji teži ostvarenju svega što je u njega položeno.

Po svojoj ontološkoj strukturi i životnoj dinamici čovjek mora izlaziti iz okvira vlastitog života, jer je transcendentan te mu pripadaju i prošlost i budućnost. Dok čovjek vjeruje, on može ostvariti svoju životnu dinamiku i surađivati sa svojom okolinom. Zatim se osobi ukazivalo na snagu čovjekove duhovne duše.

Čovjek se ne treba prepuštati mislima kako je predodređen djetinjstvom, odgojem, iskustvima života i zadobivenim ranama i traumama. O čovjeku ne odlučuju psihofizičke i psihosocijalne uvjetovanosti, nego njegova duhovna dimenzija.

Unatoč svim nemoćima čovjek se može suprotstaviti sudbini i biti slobodan za smisao i vlastite odluke. Temeljni izvori ukazivali su na manjak nježnosti i ljubavi, majka je bila „kruta“, otac alkoholičar, bili su nesređeni obiteljski odnosi te je i sama doživjela traumu.

Temeljna patnja jest nemoć čovjeka da vjeruje, a čovjek je bitno biće vjere. Povjerenje je
spoznaja da me Netko voli, štiti, čuva, pazi. Taj Netko je moj povjerenik, ja Njemu vjerujem, ja se oslanjam na Njega.
Da bi „ranjeni“ čovjek to osjetio, neodgodivo je nužno dovesti ga do iskustva susretanja s Bogom.

Osobi se protumačilo da je Bog bezuvjetna ljubav i da se može na njega osloniti, da svoju dušu može smjestiti u njegov naručaj ili si posvijestiti kako su Božje ruke iza nje raširene i prate je u životu. Bila je upućena da u raznim situacijama, od začeća do danas, gleda kako je Bog bio uvijek uz nju, štitio je i bio na njezinoj strani.

Polagano dovođenje osobe do iskustva Božje prisutnosti odnosi strah. Takvo iskustvo najdublje dovodi do zdravlja temeljnu patnju jer ono vraća čovjeku praiskonski osjećaj povjerenja.

Važno je osobi dati vremena da ozdravi. Nije dobro žuriti se i biti površan. „Ne, nije sve odmah netragom nestalo!

Krize su dolazile, srce je lupalo, i strah i nemir su nadirali, ali više nisam bila sama. Imala sam Kome reći i Koga zagrliti. On me uvijek volio i čuvao. Sada to i osjećam. Susrela sam Boga i to mi više nitko nikada neće moći oduzeti!

Potom je osoba poučena da je dobro strah u duhu predati Bogu da ga uništi riječima: „Isus je moj Gospodin, Isus je moja zaštita!“, da uzme razne riječi iz Svetog pisma i da „čuje“ kako Isus kaže: „Ne boj se, ja sam s tobom!“

Iskustva pokazuju da molitva ima egzistencijalnu važnost i da je govor čovjekovih dubina. Ona je normalna djelatnost čovjekova duha. Njome čovjek stupa u osobni odnos s Transcendentnim, njome napipava smisao i nalazi razloge življenja. Ne može se nikad dovoljno naglasiti da je molitva sigurno utočište i siguran spas za mnoge kojima suvremena medicina i psihijatrija više ne mogu pomoći.

Povjerenje je uvjet smislenog i ispunjenog života, i to povjerenje prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Da bi se otklonili cjeloživotni izvori straha, potrebno je osobi posredovati pomirenje prema sebi, svojoj okolini i prema Bogu. Svaka uvreda koju nam netko nanese, bilo u obliku opomene ili prijetnje, otvara u čovjeku nepovjerenje, strah.

Ovaj put duhovnog zdravlja, put pomirenja, mora uvijek doći nakon posredovanja bezuvjetne Božje ljubavi i jačanja povjerenja, jer je drugim redoslijedom kontraindicirano. Objasnilo se i pomoglo osobi da razumije i vidi sve koji su je povrijedili kao one kojima je potrebna sućut i sa simpatijom, kako bi im mogla oprostiti.

Iskustvo te osobe pokazuje da je to moguće jer je ona argumentirano posvjedočila: „Sada nekako mamu drugačije doživljavam i prihvaćam. Moj put je jako bolan, ali moj trud i patnja nisu bili uzaludni.“

Sljedeći korak bio je osobi pomoći da se otvori snazi dobrote, praštanja, ljubavi i povjerenja koja čovjeku dolazi od ljudi i preko ljudi, a to znači od Boga.

Čovjekov duh jači je od svakog zla, ali kad je spojen s Duhom Svetim kao izvorom.

U osobi se probudila želja da se duh povjerenja, nježnosti i ljubavi nastani u njoj i svijest da to može izmoliti, jer su kreposti Božji darovi. „Uz pomoć hagioterapije, radu na sebi, čitajući knjige duhovnog sadržaja, Bibliju, naročito psalme 23,27,37,91,103, te razgovora s Bogom, postala sam druga osoba. Pronašla sam svoj izgubljeni dio i polako sam ostavila lijekove za smirenje i spavanje.“ (Osoba je registrirana u Centru za Hagioterapiju Slavonski Brod i već dvije godine nema smetnji zbog kojih se javila u Centar.)

ZAKLJUČAK

Čovjek je okrnjen već svojom egzistencijalnom stvarnošću. Životne prilike ranjavaju njegovu duhovnu strukturu i osobito njegovo povjerenje, što dovodi do straha. To se događa najjače od trenutka začeća do nekoliko godina nakon rođenja, no, možda u još većoj mjeri, i u kasnijem životu, sve do smrti.

Zato govorimo o egzistencijalnim, temeljnim i cjeloživotnim izvorima straha. Potrebno ih je pneumatološkom dijagnozom prepoznati, kako bi se čovjeka dovelo do putova duhovnog zdravlja. Čovjeka treba dovesti do svijesti o njegovim unutrašnjim kočnicama i blokadama, a onda mu sudioničkim govorom slomiti okove usamljenosti, te učvrstiti njegovo nagriženo samopouzdanje (E. Biser u T. Ivančić 2001).

Kao osnovno pravilo i rezultat dosadašnjih znanstvenih istraživanja proizlazi da bez sazrelog osnovnog povjerenja nije moguće svladati životne krize. Ako netko ima iskustva da ga je povjerenje u pravdu i u Boga uvijek vodilo k dobru, onda je i njegova vjera nepokolebljiva, on je siguran i slobodan.

Počne li sumnjati, ako ima negativna iskustva, tada njegova vjera postaje bolesna, a u njemu se rađa strah. Strah je očekivanje zla, negativnoga. On je znak sumnje u Boga i u njegovu zaštitu.

Teorijsko izlaganje o povjerenju, ma koliko bilo potrebno, ne stvara povjerenje. Ono se dobiva samo osobnim iskustvom povjerenja.

To povjerenje leži u čovjekovu duhovnom supstratu. Tamo je izvor čovjekova prapovjerenja koje se očituje u djetinjstvu.

Povjerenje ne nastaje samo od sebe u ljudskoj svijesti, kako to misli idealistička filozofija, pa ni u samoj ljudskoj egzistenciji, kako to misli egzistencijalistička filozofija, ni u negativnom odnosu prema bližnjima, kako to misli Sartre.

Čovjeku je potrebno neko osobno „ti“, neki „ti“ sposoban za pomoć, vjernost, dobrotu, razumijevanje, neki „ti“ koji prihvaća povjerenje i daje ga. Čovjek mora imati u životu barem jedno biće koje tako susreće da bi se u njemu sačuvalo povjerenje u stvarnost. Tu je spasenjska uloga i smisao koji donosi Isus iz Nazareta od odlučujuće važnosti.

Kada čovjeka napusti i posljednje biće, kada više nema nikakve nade, tada još nije propao, jer ga Isus Krist nikada ne napušta niti odbacuje.

Duhovna struktura čovjeka drži i daje smisao egzistenciji. Ako smo dobri, savjest nam je zdrava i doživljavamo sigurnost života. Ako smo istiniti, intelekt nam svjedoči da nas nitko ne može uništiti; ako smo časni i karakterni, tada smo u apsolutnom bitku i sretni; ako smo voljeni, imamo povjerenje u Začetnika bitka; ako smo se slobodno opredijelili za ljepotu, tada smo kao rijeka povezani s izvorom i apsolutnim bitkom koji je ljepota bez ugroženosti i straha (T. Ivančić, 2001).

Literatura:
T. Ivančić, „Dijagnoza duše i hagioterapija“, Teovizija, Zagreb, 2006.
T. Ivančić, „Agresivnost i povjerenje“, Teovizija, Zagreb, 2001.
T. Ivančić, „Molitva koja liječi“, Teovizija, Zagreb, 2009.
T. Ivančić, „Preobrazba Crkve za svijet“, Teovizija, Zagreb, 2009.
T. Ivančić, „Hagioterapija PTSP-a“, Teovizija, Zagreb, 2009.
M. Nikić, „Psihologija straha“, Obnovljeni život (49) 1 ( 1994) str. 43-67

Strah je ono što nas najviše sprječava da maksimalno iskoristimo svoje sposobnosti.

Svaki liječnik zna da su patološki strahovi posebno česti kod onih koji se dosađuju, koji nisu zadovoljni i koji su posebno dobro osigurani. (Rapael Lenne)

Vjera je smatranje istinitim sadržaja koji nam je netko rekao, a povjerenje je
predanost osobi.

O čovjeku ne odlučuju psihofizičke i psihosocijalne uvjetovanosti, nego njegova
duhovna dimenzija.

Osnovno pravilo i rezultat dosadašnjih znanstvenih istraživanja pokazuje da bez
sazrelog osnovnog povjerenja nije moguće svladati životne krize.

Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.