(Završni, treći dio o diplomskom radu) 

Piše: Marina Ćavar

Zašto pisati završni rad iz hagioterapije na fakultetu? Ima li to ikakvog smisla? Koja svrha je u tome? Nije li to uzaludan trud i posao? 

Sva ova pitanja su mi dolazila na pamet, ali ne samo meni nego i nekim ljudima oko mene. Živimo u svijetu gdje profit i kapitalizam imaju privlačnu moć i zavode nas. S diplomom ekonomije odmah sam dobila zgodnu povišicu kod poslodavca i bolje radno mjesto. Napredovala sam i bila na edukacijama izvan Domovine. Ponuđeno mi je radno mjesto izvan hrvatskih granica od istog poslodavca. Izvana sve idealno.

No, u meni je oduvijek bila čežnja više ljubiti, jer sam znala da je samo jedna Ljubav koja pokreće svijet.

Nju brige i privlačnost zemlje tako zasjenjuju, gotovo prekrivaju. Gledala sam oko sebe patnike i osjetila bih kako mi se nešto steže oko srca, kako nešto veliko propuštam, a otvaram se sitnom i nebitnom.

Odlučila sam okrenuti potpuno novu stranicu, odvažiti se nakon pohađanja jednog od studija Tomislava Ivančića, gdje je sa žarom i oduševljenjem govorio o hagioterapiji i kako manjka znanstvenika u tom području, a da je to humanističko-antropološka znanost. Pitao je tko se želi znanstveno baviti hagioterapijom? Gotovo nitko se nije javio… Podigla sam ruku i pogledala oko sebe, na stotine ljudi, ali s rukama u krilu… Pomislila sam što mi je, pa ja nisam uopće u toj branši niti na tom putu, ali odluka je donesena.

Poslije toga znam samo kako su se neke nove stranice počele otvarati u mom životu, kako su se neka vrata širom otvarala i osjetila sam u sebi duboki zov i poziv.

Bile su to godine mukotrpnog rada i vidiš – ideš, a da ne znaš ni što će biti ni kako ćeš dalje. Dani, mjeseci, godine učenja, saznavanja, spoznaja, borbe u kapelici tijela i duha, pitanja na koja ne znaš odgovor, ali samo u srcu vidiš jedan Lik koji je trajan, koji je živ i vjeran svojim obećanjima. Potvrda za to se i materijalizirala kada sam dobila državnu stipendiju za daljnje studiranje.

Na kraju mogla sam izabrati završnu temu iz filozofije, što je jedan od profesora i ozbiljno očekivao od mene, i to bi mi donijelo puno više koristi od sasvim nove znanosti hagioterapije, koja je gotovo nepoznata. No, rekla sam – idem do kraja, skočit ću u „ponor“, jer znam Netko me čeka i on zna sve odgovore zašto, jer je hagioterapija Njegovo djelo.

Kako je logoterapija puno prepoznatljivija i ima već svoje mjesto u znanstvenim krugovima, a Frankl je već ozbiljno dotaknuo duhovnu dimenziju, izabrala sam upravo temu sličnosti i razlike hagioterapije i logoterapije. Zašto ne samo logoterapija, zar nije ona dovoljna, pa već spominje Bitak i duha, čemu sad još i hagioterapija? Htjela sam pokazati kako itekako hagioterapija ima svoje mjesto u znanosti i originalna je i autentična, nova i nezaustavljiva. Nemoguće je krenuti putem Duha i onda stati na pola puta, kako je potrebno transcendirati psiho-fizičku razinu, svakako uvažavajući je, i krenuti dalje, rasti i razvijati se u nedogled, kako je prof. Ivančić i poticao u svojim studijima.

Danas, nakon svega, znoja i muke, nije mi žao, radosna sam jer je moj život dobio smisao. Prići patniku zajedno s Učiteljem i vidjeti radost i preobrazbu čovjeka najbolja je edukacija života. Biti prijatelj Nazarećanina i s njim mijenjati hrvatsko društvo, moja je vizija.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.