Iz arhive, piše: Mirko Čosić, mr.sc.

Kada smo pogođeni PTSP-om, osjećamo da nemamo središta, kao da je sve u nama razoreno, ne možemo doći k sebi.

Kako izaći iz toga stanja koje se reflektira kao agresivnost i nasilje, mržnja i ogorčenost, nezadovoljstvo, nemiri i nepovjerenje?

Tako da se vratimo središtu svog bića – Stvoritelju.

Jedan od temeljnih principa liječenja traume jest da žrtva ispriča svoje iskustvo. No, čini se da je taj korak u terapiji branitelja najteže napraviti, a kao njegov supstitut daju se lijekovi koji samo (i to ne uvijek i ne kod svih) olakšavaju preživljavanje.

Branitelji su zatočenici svojega ratnog iskustva i društva koje ga nije voljno integrirati. Život ide dalje, a ti ljudi nisu ispričali svoju priču. Ili je nitko nije htio čuti, ili su se bojali sve ponovno proživljavati.

Isječak iz pisma jednoga hrvatskog branitelja osvjetljava nam često nejasnu i mračnu situaciju u kojoj su bili (i ostali) naši branitelji:

Izgubiti glavu, ili kasnije pamet, samo je cijena koju smo morali platiti da bismo zaustavili ubijanje ljudi oko nas. Nisam to radio da bi me poštovali ili da bi cijenili moju žrtvu i bol. Napravio sam to da bih samome sebi i drugima, sličnima meni, dao slobodu da čine stvari koje ja tada nisam mogao raditi, a tako sam želio.

Nisu to bile neke velike, dramatične želje, nego jednostavne – obitelj, putovanja, stvaranje… jednom riječju – Sloboda. I ne smeta mi kada danas vidim da je klincima svejedno što sam nosio glavu u torbi i dugo gutao svoju bol.

Za to sam i ratovao – da oni budu slobodni i bezbrižni, i da nikome ništa ne budu dužni – baš kao što sam bio i ja kada sam bio klinac poput njih. Ponekad me, istinabog, ulovi sjeta i tuga kada shvatim da u sebi ne cijene tu slobodu, ali vjerujem da je to pomalo gorčina starosti, i pitam se bih li ja u svojim mladim danima cijenio te iste stvari?

Dobro znam da ne bih; uzimao bih ih zdravo za gotovo i uživao u njima punim plućima, lakomisleno, baš kao i oni sada. I ja sam bio takav dok me nisu dohvatile devedesete. Kada zagusti i nastane ludilo kao devedesetih, obaveza je onih koji to mogu da od sebe, i od onih koje vole, otklone to ludilo.

Drago mi je što sam imao smjelosti i odgovornosti preuzeti zaštitu doma i domovine na vlastita pleća. Osjećam se sretnim čovjekom zbog odluka koje sam donio; bile su to dobre odluke kada me nisu sahranile prije vremena.

Razmišljam o nekim poznanicima, nekadašnjim prijateljima, koji su donijeli drugačije odluke. Čak nisam siguran da smo prestali bili prijatelji zato što su oni drugačije odlučili, možda nas je naprosto život odveo drugim putovima.

Neka vrijeme radi protiv ratnika, neka ga ubije i sahrani u meni, ionako to nikada nisam želio biti. Mislim da smo svi mi ratovali zato da ne budemo ratnici. A ako ovo čita i netko tko nije ratovao, neka zna da je od mene slobodan i da mi ništa nije dužan. Ni zahvalnost, ni poštovanje, ni bilo kakvu naknadu.

Ako može, neka uživa u životu i raduje se, i ljubi, i smije… to je ionako jedini razlog zašto sam ratovao.

Javnost koja je tijekom rata bila bezrezervno na strani branitelja, sada se urotila protiv njih. Započete su učestale optužbe, kritike i izrugivanja. Posljedica medijskih linčeva je osjećaj krivnje kod gotovo cijele braniteljske populacije.

Istraživanja govore o tome kako je kod gotovo svih slučajeve suicida branitelja jedan od glavnih motiva bio svjesna ili nesvjesna krivnja. Ljudi koji su iz najplemenitijih pobuda krenuli u obranu zemlje, sada žive na rubu srama. Stvari su očito izmakle kontroli.

Olujom“ je Hrvatska sprječila ujedinjenje “Krajine” i “Rep. srpske”, tj. stvaranje velike Srbije, spasila od masakra bihaćku enklavu, istodobno je oslobodila veliki dio svoga okupiranog prostora, a kasnijim akcijama u BiH omogućila potpisivanje Dejtonskog sporazuma.

Tim je sporazumom, iako upitne pravednosti, Hrvatska kroz mirnu reintegraciju dobila dotad okupirana područja u Hrvatskom podunavlju. Pravne žrtve toga retrogradnog procesa su generali Gotovina, Čermak, Markač, politička je žrtva Hrvatska.

Žrtve će biti u budućnosti i druge zemlje kojima, poput Hrvatske, tim pravosudnim presedanom bude osporeno pravo oslobađanja međunarodno priznatog teritorija od okupacije. Najveći šok prilikom čitanja haške optužnice izazvao je termin “zajednički
zločinački pothvat”.

Kao šaka u oko upada izraz “deportacija” koji je upotrijebljen više puta (točka 28., 29., 41. i 42.). Taj bi se termin u kontekstu ideologija 20. stoljeća mogao smjestiti u nacional-socijalističku ili fašističku ideologiju. To pak asocira na to da je sve ono što se događalo u Domovinskom ratu rezultat nekakve ekstremne desne ideologije i pokreta, u koje je uklopljeno etničko čišćenje.

Haška optužnica želi potvrditi tezu da je hrvatska država, na temelju takva plana, nastala na zločinu. Jer ako se ide s konstrukcijom o zajedničkom zločinačkom pothvatu, i pritom spominju predsjednik države i najviši vojni zapovjednici, onda se želi izvesti zaključak da je to bila zločinačka država koja je nastala na etničkom čišćenju i deportacijama.

To je najizravniji atak na temelje hrvatske države koja je prigodom akcija oslobođenja vlastitog teritorija bila međunarodno priznata. Po izricanju kazni i dokazu da je Hrvatska nastala na zločinu, pojedine grupe pravnih stručnjaka smatraju da bi logičan slijed bio ustavna redefinicija RH…

Takvi šokantnih planovi i projekcije samo pojačavaju frustraciju kod onog dijela hrvatskih branitelja koji su podnijeli najveći teret stradanja tijekom rata. Oni osjećaju očajnu nemoć pred hladnom haškom birokracijom.

Tražeći izlaz iz nesnošljive situacije u kojoj su se našli naši branitelji opterećeni ratnim traumama i iscrpljeni svakodnevnim poniženjima i optužbama, krenimo napokon moralnim putem duhovnog zdravlja!

Moralni put do zdravlja

Gledajući situaciju ljudi oko sebe, koji nisu sudjelovali u ratu i nemaju njihovih poteškoća, branitelje opterećuje i lažne krivice od osjećaja promašenost i slutnje kako su mogli izbjeći sve sadašnje nevolje.

Lažna krivica je opasna jer nema neposrednog uzroka, a osobu neprestano vodi u stanje osude i neprihvaćanja samoga sebe te autodestruktivan odnos prema vlastitom životu, čime se otvaraju vrata mislima kako je najbolje ne postojati.

Moralni put želi pokazati svakom branitelju kako se osloboditi lažne krivice. Tada može mirno priznati stvarnu krivicu, ako je ima, te oprostiti onima koji ih uvredama drže u mržnji, a time i u duhovnoj bolesti.

Opraštanje u duhu osjeti onaj kome opraštamo i duhovno čuje onaj koga molimo za oproštenje.

Moralni put se provodi tako da se branitelj sabere i svjesno donese odluku o opraštanju.Opraštajući drugima i tražeći oproštenje, čovjek osjeća da skida sa sebe teško breme mržnje, grizodušja, ugroženosti i krivnje koje imaju svoje korijenje upravo u nepraštanju.

1. Povijesna osoba Isus Krist jest i Bog pa je nekako na naš ljudski način sada, ovdje nazočan. Posvijesti si da je tu. Nema toga grijeha koji Isus ne može ili ne želi oprostiti i ispraviti. On je Bog i Spasitelj svakog čovjeka. Došao je jednom na svijet i nije nas ostavio, već nas ni danas spašava od negativnog osjećaja krivnje i nemoći. On ti oprašta i popravlja tvoje pogreške.Opravdava te pred čitavim svijetom. Možeš mu, kao najpovjerljivijem čovjeku, reći što te najviše muči.

2.Reci Isusu sve svoje krivice i sve zlo što si ga učinio, da on to može popraviti.

3. Predaj mu svoje muke tijekom rata, možda ranjavanje ili mučne situacije u koje su te nasilno stavili tvoji neprijatelji i koje u tebi stvaraju mržnju i bijes prema njima. Reci Isusu da želiš svima oprostiti i biti slobodan od osvetoljubivosti kako bi bio slobodan za ozdravljenje.

4. U svetoj misu prikaži neprijatelje koje si možda u ratu ubio, kako bi ih Bog uzeo u svoje ruke, a tebe oslobodio od vezanosti na neprijateljsku mržnju (Iz knjige Tomislava Ivančića Hagioterapija PTSP-a.)

5. Svaki put kad si na svetoj misi, duhom i mislima na oltar donesi svoje
prijatelje branitelje, posebno one kojima nisi mogao pomoći ili one čije si
stradavanje možda skrivio.

6. U duhu promatraj Isusa kako s radošću prima tvoje kajanje i praštanje i
govori ti kako se više ničega ne trebaš bojati. Probudi u sebi povjernje da Isus
dotiče sve tvoje rane, duhovne i fizičke, i ozdravlja te. Danas tebi govori: „Budi
zdrav.“ Odgovori mu da mu vjeruješ.

7. U duhu gledaj Isusa kako na križu prolijeva svoju krv i njome briše tvoje
krivice: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na
njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,5). On
daje svoju krv da iskupi ljudsku krv koju si ti prolio.

8. Isus je sudac živih i mrtvih, ali i prijatelj i otkupitelj tvoj i svakog čovjeka.
On vidi mržnju tvojih neprijatelja i tvoje praštanje i pravedno prosuđuje sve tvoje
situacije. Po tvom praštanju spašava i tebe i tvoje neprijatelje, ako se pokaju.

9. Grijesi ti se sigurno opraštaju kada se kaješ. Ako zamoliš Isusa, sigurno
će dati mir tvojoj duši. Zamoli i da sada Duh Sveti dođe tamo gdje je u tebi bio
grijeh.

10. Promatraj u duhu kako Isus na Sudnji dan uskrisava sve ljude. Tvoji
neprijatelji imaju šansu pokajati se i spasiti. Smrt nije vječna nego samo do
Sudnjeg dana, a onda svi koji se kaju uživaju vječni život i radost.

11. U svom duhu gledaj kako Isus na Sudnji dan skuplja sve masakrirane i razbacane dijelove tijela tvojih subranitelja ili tijela tvojih neprijatelja, uskrisava ih, ozdravlja, oživljuje i tako tebe oslobađa od krivica i rana, dajući ti siguran i sretan život zauvijek.

PTSP! (3. dio)

Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.