Tomislav Ivančić, Smrt nije kraj, Teovizija, Zagreb, 2008.
Sve teče, sve se mijenja, sve odlazi, ništa ne ostaje onako kako je nekad bilo. Ali, kamo sve teče, u kojem smjeru, gdje je cilj i utok svih naših životnih tokova?
Pitati kamo teku moji dani, zapravo znači pitati za smisao. Smisao je cilj prema kojem bih ja trebao živjeti, prema kojem bi trebalo biti usmjereno moje djelovanje. Ne mogu raditi samo tako da se radi, ne mogu svaki dan jesti i piti samo zato što to traži organizam, ne mogu razgovarati s ljudima samo zato što je to normalno, ne mogu svaki dan ići u šetnju i vraćati se s posla samo zato što tako moram. Nastaje li išta mojim poslom, postaje li nešto novo u svijetu time što ja živim, dokle dopiru moje riječi, gdje je kraj moga pogleda, o čemu treba razmišljati i što bih trebao činiti? Ima ljudi koji ne znaju odgovore na ova pitanja i zato se ubijaju. Kažu da život nema smisla. Imaju osjećaj da se vrte u krugu, da su prevareni nekom čudesnom, tajanstvenom zamkom života i da ne žele biti pokorni životu koji nema cilja.
Kamo teku tvoji dani, poštovani čitatelju? Jesi li ikad upitao svoje nutarnje porive za čim oni teže, što bi htio da se ostvari u tvome životu? Je li te ikada, u dugim, nesanim noćima, ili u rano jutro, u kasnu noć, mučilo pitanje, zašto uopće postojiš i što nakon tebe treba ostati, kakva je korist od tvoga života? Jesi li se kada zaprepastio ili postao nezadovoljan uviđajući da stariš, da su se pojavile bore ili sijeda kosa, da više ne možeš trčati kao nekada, da su teške tvoje riječi i da više nisu onako velike tvoje misli? Kamo zapravo ide život i što bi ti trebao činiti, trebaš li uopće nekome odgovarati za ovaj život koji živiš?
Znamo da potok teče i da ima rijeka u koju će on uteći. Poznajemo rijeke i znamo da one ne bi tekle kad ne bi imale kamo. Morske struje nekamo teku, vjetar odnekud dolazi i nekamo puše, voćke cvatu i znamo da će izrasti plod, ptice selice ujesen odlaze i u proljeće dolaze i znaju kamo idu i odakle se trebaju vratiti. Kad sjedneš u automobil, znaš kamo želiš. Ideš li u šetnju, odlučiš kamo ćeš. Radiš li neki posao, znaš zašto ga činiš. Jedeš li, znaš da je to potrebno. Ali, koji cilj ima tvoj život?
Neki smatraju da to pitanje uopće ne treba postavljati. No, Albert Einstein, veliki učenjak, odgovara: „Tko svoj vlastiti život i život svojih bližnjih smatra besmislenim, taj ne samo da je nesretan, već jedva da je sposoban za život.“ I zato on kaže da znati odgovor na pitanje koji je smisao našeg života, koji je smisao života svih živih bića uopće, znači biti religiozan. On ne kaže da pitati znači biti religiozan, nego znati odgovor jest znak religioznosti. A odgovor je bitan, jer on nas čini sretnim i zadovoljnim. Sjedneš li u zrakoplov, a ne znaš kamo letiš, ili ne znaš da li ćeš sigurno stići na cilj, ne možeš biti sretan i miran. Sjedneš li u autobus ili u tramvaj, a da ne znaš kamo on ide, u kojem smjeru, očito nisi razuman i nećeš nikamo stići.
I tvoj je život mali potok koji je počeo utjelovljenjem u majčinoj utrobi, onda je rastao sve do devetog mjeseca, prešao u „utrobu“ zemlje da iz nje, kao iz velike rijeke, konačno uteče u ocean života bez kraja.
Ali, dobro se češće pitati za smisao života kako bi produbljivao svoje korijene i osvježavao svoje misli. Potrebno je znati cilj, želiš li crpsti snagu za njegovo dohvaćanje. Nužno je imati cilj u srcu, kako bi ga mogao u svijetu ostvariti. Čovjek je samo toliko velik i snažan, koliki su njegovi ciljevi. Ako je tvoj cilj veći od smrti i života, tad već jesi vječan i neuništiv. Ako li su naprotiv tvoji ciljevi kratkotrajni i ograničeni, tad je kratak i tvoj život. Smisao života – to je ono u što vjeruješ i čemu stremiš. Tvoja misao trebao veliku i drugu misao, da bi bila plodna i neuništiva. To je smisao.
Stvoritelj je misao za tvoju misao.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
