Piše: Kristina Jurković
Dozivajući u sjećanje događaje proživljenog dana, suvremeni čovjek, a to je svatko od nas, može na prvu pomisliti kako je gotovo svaki dan sličan prethodnom. U iščekivanju sutrašnjice kao da već „znaš” što te čeka. Tu i tamo poneko iznenađenje, ponekad ugodno, a češće ono manje ugodno. Dani se redaju jedan za drugim, a s njima polako i godine. Užurbanost, obaveze, rokovi, susreti, službe i slično poput ogrlice na vratu čovjeka „stežu” i on sve to „mora” nositi. Još ako nema nikoga u blizini tko bi ga barem iskreno saslušao, ako ne i razumio, može u toj svojoj osami zapasti u slijepu ulicu besmisla.
Uistinu, nije lako biti čovjek! Nije to bilo lako nikada, pa ni danas. Kao da se neke nevidljive sile trude zaustaviti ga, zaslijepiti, odvratiti od njegova istinskog postojanja, življenja sebe konkretnog, cjelovitog, vrhunskog i originalnog, kakvim ga je Vrhunski Umjetnik od početka njegova postojanja zamislio, oživotvorio i prigrlio.
Ipak, dovoljno je i najmanje „svjetlo” koje čovjeka, sebe istinskog, može dozvati iz te nesvjesnosti te vratiti iz privida života u stvarni život. Ta se „svjetla” nama pale svaki dan. Netko kome je stalo do nas ne umara se paliti ih. Sjeti se samo kada se nekada ujutro probudiš pa čuješ cvrkut ptica ili kada ti zraka sunca pomiluje još sneno lice, kada te žednoga čaša vode osvježi, kada te umornog san odmori, kada te noge ponesu do željenog cilja ili kada nenadano sretneš dragu osobu, pa kad te netko nakon dugo vremena nazove, a onaj drugi daruje ti nešto za čime si već duže vremena čeznuo… Toliko se toga lijepoga izredalo u minulim danima života, zar ne?! I ti misliš da je to slučajno?
Prepuno je tih „sitnica” da bismo mogli reći da je to slučajno. Sjetimo se samo kada smo bili zaljubljeni, kako smo tada tražili svaki mogući način ne bi li „susreli”, „darovali”, u svoju blizinu „dozvali” voljenu osobu, da joj kroz pokoju sitnicu, gestu, osmijeh ili kakav poklon privučemo pažnju, obradujemo je te iskažemo ljubav i dobrohotnost. Upravo tako se oko nas Zaljubljeni Stvoritelj silno trudi ne bi li nam skrenuo pogled na riznicu darova koje za nas ima i u konačnici na samoga sebe jer zna da bez Njega ne možemo niti živjeti niti preživjeti, a kamoli uživati sreću, radost i život „punim plućima”.
Posvijesti si: „Pa taj Netko sada misli na mene, On me gleda, nježno me doziva imenom, želi mi sebe darovati, želi me zainteresirano i s puno ljubavi pitati kako sam, treba li mi što. Što bih mu rekao? U konačnici, želi me poučiti kako ću se koristiti sposobnostima koje mi je darovao, a to su originalnost, svijest, savjest, slobodna volja, kreativnost, razum, intelekt, intuicija, stvaralaštvo, vjera i povjerenje, pa naposljetku, i ovo tijelo i psiha.”
Čovjek je neuništiva, besmrtna duhovna duša, opremljena svim sposobnostima za život koji čezne biti nov, iznova nadilaziti ono što je bilo i pružati se prema onom što tek može postati. Taj razvoj je moja i tvoja egzistencija, naš opstanak i naša sreća, budućnost i smisao. Zato nam je svima čim prije izaći iz malih, skučenih misli i mentaliteta siromašnog životarenja. I (p)ostati svjestan istine o sebi, spoznati da sam poput škrinje s blagom opremljen svime što me može premjestiti iz bolesti u stvarnost zdravlja, iz žalosti u radost, iz posvađanosti u suživot u miru, iz razočaranja u oduševljenje postojanjem, iz učmalosti i lijenosti u stvaralaštvo…
prepoznati sebe kao riznicu neizreciva bogatstva, prihvatiti tu jedinu istinu o sebi i živjeti je svaki tren. Jer to zahtijeva preuzeti odgovornost za svoj život, početi živjeti svjesno, koristiti se svojom slobodnom voljom za dobro, za život, za istinu, za otvaranje s povjerenjem bezuvjetnoj Ljubavi kojom sam ljubljen od početka i sve do vječnosti. Jer pretočiti spoznatu istinu u konkretnu svakodnevicu zahtijeva napor. Tek tom duhovnom disciplinom čovjek može okusiti neopisivo zadovoljstvo, radost i mir iznutra, unatoč različitim olujama, kojih će uvijek biti, izvana.
Uzaludno je očekivati da će se okolnosti promijeniti (ako i budu, doći će novi izazovi) ili da će se promijeniti osoba pored mene. Ako tako razmišljamo, to je samo znak da smo nekome ili nečemu drugom dali autoritet nad našim životom, a zaboravili smo da je život nama darovan, a s njime i pravo da ga živimo te da se u njemu svestrano ostvarujemo. Zaboravili smo tada na moć slobode koja, kad je okrenuta prema dobru, „preskače” sve „zidine” naših boli, bolesti, nevolja, uvreda, osama, tereta, briga, tuga, vezanosti i besmisla. Hajdemo svatko od nas iznova početi svjesno živjeti ono što jesmo.
Ti si bitan, čovječe! Tebe prvo treba biti! Ti si nam svima potreban! Ma ti si i samome sebi potreban. Tvoja duša čezne da je primijetiš. Tvoje tijelo čezne da mu zahvališ što te služi. Tvoja psiha čezne da prepoznaš signale kojima ti pokazuje kako joj je „u tvojoj koži”. I tvoj Stvoritelj te treba kako bi svijetu otkrio svoje blago položeno u tebe. Toliko si dragocjen i poseban! Toliko neizreciv, neistražen, otajstven, veći i od samog svemira. Sve možeš izgubiti, sve tvoje može propasti, no samo tebe treba biti! Počni se od ovog trenutka zauzimati za sebe. Ti si jedino blago koje tek čeka biti otkriveno! Odškrini ta vrata.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
