Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica
Stvoreni smo slobodni da sve više duhovnog zdravlja i života primamo u sebe. Sjetimo se da je čovjek prvenstveno oduhovljena stvarnost, duhovna duša. A duh nema granica ni ograda! Duh ima samo jednu zakonitost: budi na strani dobra, okreni leđa zlu! Suprotno od te istine moja je realnost da ispadam iz darovane slobode i tada postajem rob zla i Zloga, kao i svoje okoline, tj. čovjeka koji postane zao kada u sebi aktivira zlo svojim zlim mislima, riječima, djelima ili propustom dobra i istine. Zato je uzaludno ići mijenjati okolinu umjesto započeti mijenjati sebe i svoje reakcije na zlo.
Zašto nam se uopće događa da ponekad živimo kao robovi a ne slobodni ljudi:
- Ne poznajemo zakonitost duha u sebi, moći i sposobnosti svoje duhovne duše (to da sam osoba, vječna, inteligentna, kreativna, slobodna, povjerljiva, koja ima srce, sposobnost vjere, nade, ljubavi, stvaralaštva, nadilaženja svake boli…).
- Poznajemo zakonitosti duha i sposobnosti svoje duhovne duše, ali ostajemo samo na razini teorije. Oduševimo se kad za njih čujemo i složimo se s njima, ali kad dođe trenutak prakse, ne znamo to primijeniti na konkretnu situaciju. Zašto?
- Zbog zaborava, jer živimo danima prije toga na psihofizičkoj razini, rastreseno, nemamo iskustva sabranosti i upijanja snaga koje dolaze iz duhovnog područja i iz susreta, kako s vlastitim bićem (duhovnom dušom), tako još više s Izvornom Osobom mojega Stvoritelja, odakle je potekao prvi dah mojega života…
- Ako i sve to znam i sjetim se toga, ali unatoč tome odlučim činiti po svome jer mi se teško odreći svojega zamišljenog „smisla” života (često ovozemaljskog, tjelesnog, privremenog, prolaznog…), to znači da još nisam u životu prošao kroz dragocjeno iskustvo „umri prije nego što umreš”. Za to je potrebna hrabrost i odvažnost te ogromna količina povjerenja u Dobrotu i Apsolutnu Ljubav, pravu sliku Stvoritelja. Jedino me to povjerenje otvara istini; On sve može, On hoće da budem slobodan/slobodna i sretan/sretna i osobno mu se povjeravam. Vjerujem da će me voditi i činiti u mojem životu samo dobro i zato čitavim bićem očekujem i živim ono: Bit će dobro!
Činjenica je da, dok smo na zemlji, ne možemo izbjeći patnju, slomljeno srce, protivljenja, neizvjesnost, vezanosti… Zašto je to tako? Zbog iskonskog nepovjerenja čovjeka prema Stvoritelju koje začećem ulazi u svakoga od nas te, uslijed toga, zbog pristanka „svijeta”, svakoga od nas i naših bližnjih na ono manje dobro, na laž, na zlo koje razara prvenstveno duhovni život, ono po čemu i jesam čovjek (zarobi mi misli, zakoči odluku za dobro, „sveže” me da se ne pokrenem u dobro djelo). Zato je dragocjena mudrost mudrih: „umri prije nego što umreš” (umri svojem očekivanju da ćeš takva iskustva izbjeći, umri i svojim planovima o tome kako bi život trebao izgledati, ali umri i nepovjerenju i svakom zlu koje razara život…).
Nas boli ta stvarnost sve dok se ne vratimo u svoje središte, a to je moj Stvoritelj. Neraskidivo sam već egzistencijalno povezan(a) s njim, a sada se samo još svjesno i slobodno vraćam u tu istinu koja je zapravo prava stvarnost u kojoj postojim. Kako to konkretno učiniti? Tako da prvo raskrinkam laž pod svjetlom istine. A samo je Jedan rekao za sebe: „Ja sam Istina” – Isus iz Nazareta. Stoga sve što je izgovorio stvarnost je u kojoj živimo. To je upisano u samu zakonitost života koji smo primili kao dar Stvoritelja. I kad se držimo te zakonitosti života, tj. duha, nepobjedivi smo!
Prva laž koja nam se nameće i koju treba raskrinkati jest: „Ti ne vrijediš” ili „Ti si nemoćan”.
Kako to da ne vrijedim kad je sam Gospodar Svemira načinio baš mene i dao mi posebnu zadaću, udahnuo svoj životvorni dah u mene te ispunio i mene i moj život Dobrotom, Istinom i Ljubavlju? Već sam pun(a) života; zašto bih ga tražio/tražila izvan sebe, u nečemu što život nije?
Kako to da sam nemoćan kad me Svemoćni drži u svojoj ruci, kao i čitav svemir? Nemoćan sam samo onda kad mislim da kao biće postojim odvojeno od Stvoritelja i kad zaboravim istinu o tome da me njegov Duh drži u postojanju. Odvaja me od svemoći i svaka negativna misao, riječ, djelo, kukavičluk, mlakost… Zato čim priznam to i napravim zaokret prema dobru ulazim u svemoć Stvoritelja. Zaokret prema dobru mogu učiniti svojim nutarnjim stavom i odlukom za to dobro, a to su:
- povjerenje u Vrhunsko Dobro koje sve rehabilitira, koje je moj štit i obrana od navala zla i krivice;
- podsjećanje na to koliko dobra je u meni – prihvaćam sebe ograničenog ali pozvanog i osposobljenog za to da idem putem dobra, putem zagledanosti u dobro, dostojanstven sam već time što postojim, opran od krivice čim požalim zbog svojeg pada;
- odluka za dobro u drugome i zato praštanjem mičem „zid” zla među nama i kajanjem mičem moguću „osvetu” onog koga vrijeđam, oslobađam se krivice, ulazim u Istinu i to je moj povratak u Život;
- odluka za dobru budućnost; vjerujem da će biti dobro jer me i u mojoj budućnosti čeka Stvoritelj, moj Dobročinitelj;
- odluka za sve ono vječno, vrhunsko, kreativno… i zato se odričem svake vezanosti koja zarobljava za ovozemaljsko i propadljivo; stavljam se na raspolaganje u službu samoga Života – i tako susrećem Smisao i radost postojanja!
Druga laž koju treba raskrinkati jest: „Propast ćeš”.
Odgovor je: „Pa što onda!” Ja znam – moj je život neuništiv. Neka i propadne sve ono što ne mogu sa sobom odnijeti u vječnost, ali unatoč tome ja ostajem nepropadljiva. Nosim ono što je u mome srcu, središtu moje duhovne duše. A čega je to moje srce prepuno? Čime sam napunila svoj tobolac? Pa se prisjetim svega dobroga u svojim čežnjama, mislima, izgovorenim riječima, učinjenim i primljenim djelima ljubavi i povjerenja. Sve me to učvršćuje u istini da dobro uistinu pobjeđuje zlo, čim se zagledam u Njega!
I treća laž koju valja raskrinkati glasi: „Ne vrijedi ti se boriti kad se ionako ništa ne može promijeniti”.
Očito je, netko nas hoće eutanazirati i anestezirati. Nas, koji smo stvoreni za slobodu. A sloboda je život, pokret, dinamika, čovjek onaj koji može biti, onaj koji je na putu, koji sebe mijenja i tako ostavlja promjenu u svijetu koji više nije isti. Znaš li da je svijet promijenjen već samim tvojim postojanjem? Zato preuzmi odgovornost za svoj život, dana ti je vrhunska sposobnost slobode kojom se već sada možeš odlučiti za sebe konkretnog i, kao takvog, dragocjenog, neponovljivog, jedinstvenog u povijesti čovječanstva. Jesi li toga svjestan?
Cijenjeni čitatelju, ne gledaj ni lijevo ni desno, ne gledaj u ljude, u imanje, u uspjehe i neuspjehe, nego gledaj samo u Onoga tko ti je prvi ime zazvao. Od sada odluči osluškivati u tišini Njegov glas koji izgovara tvoje ime. On te i sada poziva po imenu i kaže: „Očekivao sam te, znao sam da ćeš doći. Tako je dobro da smo zajedno. Ako mi dopustiš, povest ću te do bogatih predjela tvojega života. Ljubavlju vječnom ljubim te! Ti si neizgubiv! Ti si moje milje! Nema tih okova koje zajedno ne možemo razriješiti.” Je li to možda strah od života, jad što te nisu prihvatili, bijes što gledaš nepravdu na sve strane, što te vrijeđaju, ne doživljavaju, izvrću tvoje riječi, zaustavljaju na putu Istine jer i sami ne žele na njega stati? Na pravom si mjestu, kod prave osobe. Više nisi sam(a).
Pogledaj i promisli:
Ako sam stvoren(a), znači da mora postojati i moj Stvoritelj. Toliko o Njemu slušamo, čitamo na ovom i drugim mjestima, a mogu li reći da ga osobno susrećem? Kakav je taj susret? Ili mi je on još uvijek dalek, radim li i mučim li se u životu sam(a), bez Njegove snage i ljubavi? Jesam li svjestan/svjesna da me sada moj Stvoritelj stvara? Taj Dobročinitelj, Dobrota i Ljubav sama! Mogu li sada povjerovati u to? Hajde makni sada sve što te priječi da te susret s tvojim Stvoriteljem ozdravi. Makni svoje dosadašnje slike o Njemu, odreci se straha, osjećaja da si nedostojan/nedostojna zbog tolikih prijestupa. Pa kao da on to ne zna, baš zato i želi da mu dođeš, da te on učini dostojnim/dostojnom i podsjeti se koliko si veličanstveno zamišljen(a) i stvoren(a). Zamisli, ti si misao Tvorca čitavog svemira, svih generacija ljudi, čitavog čovječanstva. Uđi sad u Njegovu slobodu kojom je odlučio stvoriti baš tebe, u Njegovu slobodu kojom je odlučio bezuvjetno ljubiti svaki pedalj tvojega tijela, svaki pomak tvoje duše, tebe. Tebe voli svemogući! Tebe voli sveznajući! Tebe voli gospodar budućnosti! Nisi sam(a)! I zato imaš temelja vjerovati da će sve biti dobro i da si već sada slobodan/slobodna. On te oslobađa. Primi slobodu iz Njegove ruke. Samo se tvoj pristanak traži! Reci mu: „Ti sve možeš, Ti hoćeš da ja budem zdrav(a), slobodan/slobodna, ostvaren(a)”. Vjerujem Ti! Bit će dobro!”
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
