Piše: Ana Perišić
Poštovani čitatelji našega časopisa, o ovoj temi već smo pisali. Ipak, potrebno je ukazati na one krajnje razloge zbog kojih se tako teško izdižemo do punine zdravlja i slobode od tuđih uvreda, ali još više stalne potrebe da budemo hvaljeni i podržavani. Što izaziva tu „glad” za ljudskim vrednovanjem (ističem riječ „ljudskim”!)? Koji su to simptomi koji ukazuju na to da nismo ozdravili? Što je uzrok te patnje? Koji izvori doprinose njenom nezacjeljivanju? A što bi bilo zdravlje dostojanstva pojedine osobe i kakvi je fenomeni odlikuju? Za nas je najvažnije poznavanje puta, koraka i lijeka koji tu bol ozdravlja.
Uvrijeđenost o kojoj ovdje govorimo nije reakcija na grubost koju pokazuje jedna osoba prema drugoj. Čovjek ima pravo braniti vlastito dostojanstvo. Istina je da mu je učinjeno zlo i to je prvi korak na putu ozdravljanja, no istina je da u tom zlu ne treba, štoviše, ne smije ostati. Čovjek koji razabire da se može izdignuti tj. bezuvjetno oprostiti, uistinu i ozdravlja. No postoji puno dublji problem kada čovjek kontinuirano, na svaki i najmanji podražaj druge osobe reagira uvrijeđenošću, iz koje izbija agresivnost uz uzvraćanje uvrede ili, pak, burnim emocijama izražava ugrozu zbog nerazumijevanja njenog teškog života i nevrednovanja.
Prvi primjer osobe problem pokazuje impulzivno uz vrlo opako obezvrjeđivanje drugoga, a drugi s burnim emocijama ne dopuštajući sagledavanje je li uvrede uopće bilo, ujedno ne želeći iz iste izaći, nadvladati je, ozdraviti. Kroz dugogodišnju praksu uočila sam da postoji i treća vrsta uvrijeđenih osoba čiji se simptomi izražavaju kroz neku vrstu izvanjske „hladnoće koja paralizira”, kako osobu koja je povrijeđena, tako i onoga kojem je ta „hladnoća” upućena.
Kako god da se uvreda izvanjski izražavala, upućuje na jedan uzrok i nekoliko izvora. Ta izvanjska manifestacija samo je naravna sposobnost komuniciranja, no problem zapravo odražava bol, patnju ili bolest ljudskog karaktera. Ponašanje ljudi je različito. Patnja čovjekova karaktera izražava se u tri bitne krajnosti: ili se stalno ponaša kao žrtva, patnik, nikad za ništa nije kriv, gotovo kao uznik, a druga kroz otresitost, impulzivne negativne ispade, stalno okrivljavanje drugih, štoviše, nužnost da ih se kazni, i treća kroz potpunu prepuštenost nagonu. Nerijetko se događa da se u istoj osobi isprepleću sve tri vrste patnje – simptoma.
Kako do uzroka?
Uzrok se prvenstveno očituje kroz ranjenu osobu i njeno srce, a izvori ukazuju na ranjenu svijest i samosvijest, povjerenje i interpersonalnost, te posljedično savjest, slobodnu volju i spomenuti karakter. Idemo redom, hagioterapijska dijagnoza takvih osoba pokazuje na postojanje bazičnog nepovjerenja zbog čega je ranjena osoba u svom dostojanstvu, kao i srce koje je mjesto primanja i duhovnog doživljaja ljubavi bez koje čovjek ne može opstati.
Rana duhovne duše nastane jer čovjek od roditelja nije dovoljno voljen kao od Stvoritelja koji jest apsolutna ljubav. Različiti su trenuci kada to dijete uoči – počne se prihvaćati manje vrijednim, i ovisi od slučaja do slučaja. No to nije sada bitno (jer analiza rane ne donosi lijek), važno je jedino to da se dijete ćutilo nedovoljno voljenim. Nije lijek ni u okrivljavanju roditelja, baš suprotno, okrivljavanje može samo produbiti ranu. Ta bol zatvara čovjeka povjerenju prema drugima te time mogućnosti slobodne komunikacije. S godinama i s manje ljubavi i poštovanja, rana se značajno produbljuje. Čovjek s vremenom sve nejasnije biva svjestan svoje temeljne vrijednosti i Izvora svoga postojanja, ujedno se zatvarajući prema dugima još snažnije ili, pak, „gladno grabi” komadićke emocija, požude, tjelesnog zadovoljstva koje mu je dostupno od drugih ljudi ili materijalnog užitka. Uočavamo iz toga ranjenu savjest i karakter kao posljedicu ostajanja čovjeka u zlu – manjku vrednota te nemoći da se u slobodnoj volji opredijeli za dobro.
Gdje je izlaz?
Nanovo si možemo postaviti pitanje: postoje li potpuno zdravi ljudi u svom dostojanstvu te time slobodni od uvrede? Pa ne postoje, ali izlaza ima i čovjek se može, duboko u svojoj spoznaji, doživljavati slobodno i sretno. Stoga, pitanje kako si pomoći postaje najvažnije. Da bismo nanovo spoznali svoju vrijednost potrebno je osvijestiti iz čega drugi reagira kad nas želi povrijediti, ali i zbog čega mi prihvaćamo uvredu i iz nje „nesanirane” uzvraćamo grubošću ili osobnom destrukcijom. Najčešći znak uvrede kod nas samih i kod drugih ljudi je potreba uzvraćanja uvrede s jedne strane ili ne prihvaćanje osobne krivice ili propusta. Način vrijeđanja drugoga ogleda se u stalnoj nadmoći: ja sam važan jer sam završio ovo ili ono, ja sam direktor, ja imam novac i sl. Ili, pak, obezvrjeđivanjem drugoga u njegovoj veličini koju ti nemaš. Nekad su tako smiješna naša opravdanja zašto vrijeđamo drugoga, a često su razarajuća. Nažalost, i mi kršćani bivamo nemilosrdni jedni prema drugima. Što to govori o nama? Samo jedno: tražimo uporište u izvanjskoj veličini, a ne u dubokoj sigurnosti da smo ljubljena djeca Očeva.
Budući da je riječ o ranjenoj čovjekovoj duhovnoj duši koju prožima relativni duh, ona ozdravlja samo iz Apsolutne ljubavi, nikako iz ljudske, a još manje iz nekog materijalnog imanja i zadovoljenja. Hagioterapijski put najprije kreće od posvješćivanja čiji smo zapravo mi, iz „čijeg smo krila nastali”, koji je to životvorni dah stvorio čovjeka, kakav je On? Bez te spoznaje nemamo sposobnost prihvatiti niti sebe kao vrednotu, niti bivamo osposobljeni živjeti dobrotu i ljubav. U korijenu svake narušenosti ljudskog dostojanstva je „prekinutost veze”, prekid suživota sa Stvoriteljem. Iz spoznaje kakav je, bivamo potaknuti da se u samosvijesti i slobodnoj volji opredijelimo za suživot s Njim. Ponekad je potrebno vrijeme da iz negativnih iskustava napuštenosti i razočaranosti ljudima otvorimo srce za Osobu koja jest ljubav sama. U duhu se to događa neposredno, no potrebno je da konvertira na izvanjsku razinu psihe, emocija i afekata, da bismo imali iskustvo voljenosti. Ono što se povezanošću sa Stvoriteljem i transcendetalima (jednota, dobrota, istina, ljepota), dobiva jest dvostrukost: duboka spoznaja da vrijedimo – bezuvjetno, i da bivamo osposobljeni za temeljne vrednote – živjeti ih.
Potrebno je upijati tu sliku sebe kao bezuvjetno vrijedne osobe jer smo iz Apsolutne dobrote stvoreno biće. Potrebno je ustrajati dokle god ne uočimo da nas ljudske slabosti ne vrijeđaju, ali i do iskustva da nemamo poriv impulzivnog uzvraćanja zlim na zlo drugoga, posebno imati sposobnost sagledati da me druga osoba uopće nije ni htjela povrijediti.
Da bismo se osnažili potrebno je preispitati vlastitu savjest, svoje misli, riječi, djela i lijenosti zbog kojih nismo ostvarili neke sposobnosti, a koje nam „bodu oči” kod drugih ljudi. Osobi koja ne pati od neostvarenosti nikada neće biti problem drugi čovjek koji ima veću naobrazbu, titulu, funkciju ili imetak. Zavist itekako zna biti poticaj da iz podražaja na vlastitu uvrijeđenost mi tu osobu obezvrjeđujemo. Savjest se najprije osvještava, potom se opredjeljujemo za osobno dostojanstvo pa tek onda kajemo – suprotno ne donosi dobar ishod.
Na koncu potrebno se svojom, makar relativnom, slobodnom voljom opredjeljivati za dobro. Taj mali ljudski trud da želimo činiti suprotno je „ključ u bravi vrata” koja nas vode do Izvora svih vrednota. Sposobnost da vrednujem sebe i drugoga trebam negdje „uzeti”, a jedino je mjesto otvorenost Vrednoti samoj, Izvoru svega dobra. Budući da je uvreda manjak spoznaje o osobnom dostojanstvu, onda je vrijeđanje drugoga umanjivanje njegovog dostojanstva. A je li se igdje ikada manjak umnožio u puninu? Manjku uvijek nešto nedostaje, stoga čovjek nije dostatan drugom čovjeku da mu nadoknadi manjkavo dostojanstvo, to se događa samo u susretu s Apsolutnim, Bitkom u kojem biće prebiva.
Četvrti korak je u otkrivanju svojih sposobnosti jer čovjek koji se odaziva iskonskim talentima biva osposobljen i razvijati ih, no ako želi biti netko izvanjski s moći i funkcijom, uvijek će se „spoticati” na mišljenja, stavove, poglede itd. drugih jer nije tamo gdje treba biti, nije ono što bi po svom talentu istinski trebao biti. Tim ljudima su često drugi krivi jer nisu vrednovani. Nažalost, ne uviđaju da prisilno očekuju pohvalu, vrednovanje, „klanjanje”. A svatko od ljudi ima svoje mjesto, svoje sposobnosti, stoga ih je potrebno otkriti i cijelim se svojim bićem prisloniti uz njih, razvijajući ih.
Peti korak je praštanje. Možda vas čudi da nije prije naveden, da je jedino važno opraštati drugima jer su nas povrijedili. Ali bez spoznaje temeljne vrijednosti, otvorenosti vrednotama bez zadrške, potom osvještavanja mogućeg činjenja zla drugome jer ih optužujemo za uvredu koju nisu htjeli nanijeti i grubosti reakcije koja je iz toga proistekla, na koncu neosvještavanja svojih stvarnih sposobnosti, teško da možemo biti sposobni za bezuvjetno praštanje. Naime, za slobodu od uvrede najprije se podižemo na razinu osobne vrednote, a tada uviđamo i kakav je čovjek kome trebamo oprostiti. Kod koraka praštanja bitno je imati nutarnju spremnost za stvarnu slobodu koju želimo sebi, ali i onome drugome, jer bez toga činimo samo privid praštanja. Za taj čin potrebna je samo iskrena čežnja, spremnost te učestalo podsjećanje dok se stvarno ne oćuti sloboda u srcu, štoviše ljubav za čovjeka. Po fenomenima ćemo prepoznati jesmo li izrasli u slobodi. Obično se očituju tako da ne želimo povrijediti onoga koji nas je čak i namjerno povrijedio, a kamoli nedužnoga, ili da se prestanemo stalno žaliti na svoju ranjivost, ili da svojom šutnjom i strogošću „kažnjavamo” svoga bližnjega.
Zdravlje ljudske osobe očituje se u povjerenju, uvažavanju drugoga i razvoju svojih sposobnosti. Nikada nismo ugroženi od drugih ljudi kada znamo tko smo i tko želimo postati, čovjeka čini vrijednim spoznaja temeljne vrijednosti i ostvarenje originalnih talenata, samo njemu darovanih. Da ponovimo, lijek je u suživotu sa Stvoriteljem kada dopustimo da nas Njegova dobrota čini sposobnima primiti temeljno dostojanstvo, ostvarivati osobno poslanje i voljeti čovjeka pored sebe, unatoč svemu.
Za kraj, počnimo činiti drugima ono što bismo voljeli da drugi nama čine. Učimo ljude kako se do poštovanja dolazi, ne praveći se važni, a niti stalno „plačući” nad svojim životom. Na svijetu ne postojim samo ja, štoviše, moja vrijednost raste onoliko koliko raste vrijednost onoga pored mene. A ako su mene obezvrjeđivali, naučiti gdje je uporište mojoj neotuđivoj vrjednoti najveće je blago. Život je ionako težak pa dan kada propustimo nadvladati svoju uvredu i ne pohvalimo čovjeka pored sebe izgubljen je dan. Mudri budimo i sebi govorimo da je baš dobro što postojimo jer to jest istina i zakon.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
