Jučer 13. studenoga 2024. prešla je u vječnost naša dragocjena, Marija Jurković.
Marija Jurković bila je dugogodišnja članica Zajednice „Molitva i Riječ“, teolog i hagioasistentica. Ostavila je neizbrisiv trag među ljudima svih naraštaja. Bliska suradnica i učenica profesora Tomislava Ivančića. Tijekom Domovinskog rata aktivno je sudjelovala u osnutku i radu Savjetovališta za potrebite pri Caritasu Zagrebačke nadbiskupije u kojem su pomagali mnogobrojnim izbjeglicama, nakon čega je životni put odveo u Lištane kod Livna, gdje je dva desetljeća vodila Duhovno-pastoralni centar sv. Josipa banjolučke biskupije. Po povratku u svoj rodni Ljubuški, aktivno je sudjelovala u evangelizaciji kao voditeljica i predavačica na duhovnim seminarima i susretima i djelovala u hagioterapiji sve do posljednjeg trenutka svoga života.
Sprovodni obred drage nam Marije biti će u petak, 15. 11. 2024. godine u 15:00 sati na mjesnom groblju ”SULET“ u ZVIRIĆIMA, gdje će biti i pokopana.
Obitelj prima izraze sućuti od 14:30 sati u crkvi u ZVIRIĆIMA
Teško je izdvojiti dio iz velikog dijela koje nam je ostavila Marija Jurković, pa smo kao spomen na nju izdvojili transkript s osmog Međunarodnog susreta hagioterapije i nove evangelizacije održanog ovoga srpnja u Zagrebu.
Hvaljen Isus i Marija! Evo, hvala na dopuštenju da progovorim! A što bih ja rekla?
Imala sam 18 godina i 3 mjeseca kad sam upoznala profesora Ivančića, kao mlada studentica. Mlada, zelena, čista, došla u Zagreb iz malog mjesta u Hercegovini. Ali moram reći i ovo, da sam od ranog djetinjstva imala milost da me je po molitvi moje pokojne bake to sam sigurna već pohađao Duh Sveti tako da sam promišljala. Znači već u ranoj dobi ja sam propitivala život, čovjeka i Boga. To je milost! Ali već od rane dobi ja sam surađivala s Milošću.
Mogu sad to mirno reći u ovim poznim životnim godinama da ne djelujem prepotentno, umišljeno, mogu mirno to reći, u poniznosti. Ovo je poziv i ohrabrenje vama.
Suradnja tebe kao osobe i milosti koja se spušta je ključna. Milost se stalno spušta, a na meni je da surađujem. Plodovi su bivali u mome životu, u životu drugih ljudi. Na razne načine.
Mene je dotaklo ovo zadnje, zapravo, djelovanje nas ili mene kao vjernika, u Crkvi i u društvu. Već je par puta rečeno: nema privatnog grijeha, nema privatne duhovnosti.
Ja sam građanin, ja sam član društva, član obitelji, mi kažemo komšiluka, susjedstva… župne zajednice… cijelog jednog spektra ljudi koje se zove Čovječanstvo. Toliko puta smo čuli da je svaki čovjek original, jedan jedinstveni, neponovljivi i tako dalje.
Prema tome od te moje male kapljice zavisi kvaliteta oceana.
Ovo djeluje jako lijepo ovako kad se čuje, ali živjeti tu istinu…naporno je. I to smo čuli.. i to potvrđujem. Ali vam svjedočim da svaki taj napor, svako moje opredjeljenje, svako moje umiranje, svako moje odricanje, svako moje pristajanje je uvijek bilo nagrađeno. To isto moram reći.. nagrađeno! Da su me pratili znakovi Božje naklonosti.
Gledano horizontalno kao kad govorimo o Isusu. Njegov život je bio luzerski. Nije uspio. Gledano horizontalno, ali gledano odozgor, u jasnoći Duha Svetoga, napravio je najbolju stvar za čovjeka. Otvorio nam put u Raj, povratak Ocu. I moj život, gledajući horizontalno, je neuspješan. Ništa ti ja posebno nisam postigla u tom kontekstu. Ali gledano u svjetlu Duha Svetoga. Ja se nisam udala, nemam biološke djece, ali ih imam, baš ih imam. Ima ih i ovdje.
Zato bih posvjestila svakom od vas u kojoj god se životnoj situaciji nalazio, ti, kao osoba to je tvoje okruženje gdje možeš surađivati s Milošću i ostaviti trag i u Crkvi i u društvu i to je prepoznatljivo.
Ja sam živjela 25 godina tu u Zagrebu pa sam bila onda od Duha Svetog (ne mogu drugačije reći) pozvana, pa sam vodila duhovni centar dolje u Bosni i Hercegovini, kraj Livna u Lištanima. I to me je preobrazilo, to su najljepših 20 godina moga života. Koliko god ovo u Zagrebu bilo bogato, nabijeno, odgojno. Profesora Ivančića ja smatram svojim duhovnim ocem, definitivno u svakom pogledu. Ali u Lištanima je došlo na ispit sve ono što sam od njega primala. Tamo je to trebalo pokazat, tamo je trebalo živjeti sve to što je u mene posijano. I to je bilo meni prekrasno otkriće. Ja sam sebe otkrivala. Nisam znala što sve mogu.
Voditi kuću koja može primiti 40 ljudi, a ja vam živim sama. Skupiti namirnice za 40 ljudi za tri dana, četiri dana. Isto tako, svim imate svoje zanimanje. Ja sam završila ekonomiju, ja sam godinama smatrala da je to promašeni fax za mene, ja tamo nit se nalazim, niti ništa. Ali sam uredno, ponizno obavljala u firmama gdje sam radila te financijske poslove. A kako sam loša s brojevima onda je to meni uvijek bila muka. I ja tek u Lištanima shvatim, zašto sam ja studirala ekonomiju, zašto sam ja kroz onu firmu prelazila iz socijalističkog načina poslovanja u ovaj sada? Prošla sam sva ta tumbanja, sve, svu strukturu, svu strategiju ekonomsku. Da bi mene On kroz to pripremio za Lištane. Jer to je bila firma. Ja sam s tolikom lakoćom to rješavala. Meni problem s novcima, s troškovima, s uplatama, s financiranjem, dotok, odljev sredstava meni je to bilo u malom prstu.
Hoću vam ovo posvjedočiti. Dakle imala sam deset, petnaest godina osjećaj da sam profulala 15 godina života da bi se pokazalo da nije. Što ono kaže: Moje misli nisu vaše misli!
Jer On zna zašto nešto jest u tvome životu. I uvijek okrene na dobro. A ponavljam ponovo: Traži se moja suradnja s Njegovom milošću. To je uvijek konstanta….uvijek je konstanta.
I sad dolazi treća faza moga života gdje ja napuštam Lištane i vraćam se, konačno, u Hercegovinu. Ja znam kad sam ja odlazila na studij da sam donijela odluku: Ja se vratit u Hercegovinu neću nikada. Tamo je to meni bila ta razina vjere, ima vas ovdje iz Bosne i Hercegovine znamo kakav je odgoj religijski. Koje su to strukture, koje su to zabetonirane rečenice, stavovi. I ja se u to nisam htjela vratit i onda moraš ulaziti u rat i to je naporno.
I On mene, sada prije pet godina vraća…
Znate što sam shvatila?
Da je On mene četrdesetpet godina pripremao za Hercegovinu. To je bio cilj!!
I ovo hoću sad posvjedočiti, apropo Crkve. Temeljna mi je rečenica bila: Šuti i radi! I to je moja praksa. Sada suradnja sa svećenicima, dolje, mene je zatekla i iznenađujuća je.
Dakle, većina dolje svećenika je jako upoznata s radom profesora Ivančića jer on je dolazio u Međugorje, držao je duhovne vježbe i tako dalje, vrli su. Ali nemaju petlje ući, da znaju, da su pročitali, da poštuju: da. I sada, što ja doživljavam. Kad oni susretnu osobu da li na ispovjedi ili bilo što: ”Evo tebi broj, nazovi Mariju!”. Dakle sad oni meni šalju pacijente. To je lijepa suradnja. Jako lijepa suradnja i poštivanje kompetencija. Evo to ja sada svjedočim da se to događa.
Ali ja ih ipak malo provociram: Hajte i vi ovo malo prođite, jer je dolje novicijat, znači ovi mladi dečki koji se sada tek formiraju za svećenički poziv. A sada pozivam ponovo Oca Johna koji je tu s nama da napiše onu knjigu jer iskustvo svećenika koji je u pastoralu u kombinaciji s ovim iskustvom karizme je broj Jedan. Da, to je broj jedan! Evo toliko! Hvala vam lijepa!
