Jučer sam bila na školskoj priredbi u jednom zagrebačkom kazalištu povodom dana škole u koju idu moja djeca. Moja kćerkica je nastupala u nekoliko glazbenih i plesnih izvedbi. Kroz ove retke htjela bih s vama podijeliti na što me je iznova osvijestilo to jučerašnje iskustvo. Sjedila sam u publici sa mnoštvom ostalih roditelja, braće i sestara, baka i djedova, i prije nego je priredba započela, moja kćerkica je zajedno sa svojom prijateljicom iz razreda izašla na pozornicu i pogledom tražila gdje sam. Mahnula sam joj, a kada me ugledala radost na njenom licu je bila neopisiva. Mogla sam u njenom pogledu opipljivo vidjeti kako je u nju ušla sigurnost i povjerenje: “Dobro je, mama je tu!”. Mahnula mi je i veselo otrčala iza pozornice. Da, pomislila sam, to smo mi ljudi, često izgubljeni i prestrašeni na “pozornici života”. I da, naše biće biva mirno i sigurno samo onda kada “uhvati” taj pogled koji nam progovara: “Bit će dobro! Uz tebe sam!”.To je pogled našeg Stvoritelja, onoga u kojem je sva naša sigurnost. I koliko god godina i životnog iskustava imali uvijek ćemo čeznuti za tom sigurnošću, za tim očima u kojima pronalazimo spokoj. Djeca su s tolikom radošću i ponosom izvodila glazbene i plesne točke koje su tjednima marljivo pripremali, počevši od prvašića pa sve do osmaša. O, kako je lijepo biti dijete! Toliko jednostavnosti, iskrene sreće, uzbuđenosti, ponosa, spontanosti, prijateljstva.
Ima li još toga u nama odraslima? Jesmo li postali preozbiljni, premrki, prezaposleni, prenegativni, prezabrinuti? Pogled na ovu djecu podsjetio me na dijete u meni, na moje prve folklorne plesne korake, na nastupe u školskom i župnom zboru, na razigrane i bezbrižne osnovnoškolske dane. Dragi prijatelju, tebi i sebi želim danas da prizovemo iznova to dijete u sebi! Dijete koje se raduje životu, koje ima sućutan i iskren pogled u svijet, dijete koje rado pjevuši, koje vjeruje ljudima i koje vjeruje u dobrotu, koje neprestano istražuje i traži istinu. Biti dijete znači znati da imam majku i oca koji o meni brinu. To znači biti svjestan da sam ne mogu i da trebam zaštitu. Hajmo baš poput djeteta danas svom Stvoritelju, Ocu…
Zamolimo ga da nam da dječju poniznost i jednostavnost, tu iskrenu radost života. Odrecimo se svega gdje smo postali “mali bogovi” i mislimo da o nama sve ovisi, da su naši poslovi i plaće najvažniji, da svojim naporima i snagama nekoga ili nešto spašavamo. Sjetimo se da smo djeca na dlanu svoga Stvoritelja i da se u Njemu i po Njemu sve događa. Na nama je da se “igramo” u Njegovoj prisutnosti znajući da nam ništa neće nedostajati…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
