BITI NJEŽAN ZNAČI
DUBOKO POŠTIVATI ŽIVOT!
Suvremeni čovjek ni za čim ne čezne toliko kao za nježnošću. Život je postao toliko materijaliziran i toliko podvrgnut ekonomskim interesima i borbi u konkurenciji s drugima da je čovjek postao nasmrt izranjen. Međuljudski odnosi su se, pak, toliko racionalizirali i objektivizirali te se čini kao da se sve može protumačiti, znanstveno izraziti i prema tome demitologizirati. Tako je i nježnost postala samo čin erotike i seksualnosti. Gotovo smo počeli vjerovati da je moguće dobrim odgojem, dobrom prehranom, dobro organiziranim vrtićima i jaslicama odgojiti dobrog čovjeka. Kao da je znanstvenim putem sve postalo moguće i kao da je čovjek samo postao stroj koji treba podmazivati i dobro servisirati da bi funkcionirao. I tako je čovjek ostao bez svoje vlastite duše.
Sveto pismo kaže da je Bog sama nježnost. Nježnost je zapravo sam život. Nježnost je dubinska čovjekova osobnost. Nježnost je prostor u kojem čovjek može preživjeti. Ili, nježnost je uvjet da bi čovjek postao čovjekom.
Ptičica na dlanu je nježna, slabašna starica koja prelazi cestu je nježna, nemoćno dijete na rukama majke je nježno, pupoljak dok polako izbija na grani je nježan. Nježan je onaj kojem je potrebna nježnost i pomoć.
A nježan je i onaj koji zna pomoći potrebnome. U patnji je čovjek najnježniji i najpotrebniji. Patnja kao da u čovjeku razara sve ono materijalno, prolazno i bezvrijedno i otvara put do onoga vječnog, nježnog, svetog. Susret s patnjom čovjeka čini nježnim. Sjetimo se majke nad nemoćnim djetetom, medicinske sestre nad bolesnikom, mladića koji pod ruku vodi staricu da je prevede preko ceste, čovjeka koji u sućuti gleda rasplakano dijete, uplakanu majku, žalosnog prijatelja.
Nježnost je svuda gdje zaštićujemo život. I čovjekova duša je zato nježna tamo gdje čuva drugoga. A i čovjekovo tijelo je nježno tamo gdje se rađa život. Te dijelove čovjekova tijela nazivamo intimom. Tu intimnu nježnost iz koje se rađa život posjeduje svaki cvijet, svaka životinja i svaki čovjek. Mrtve stvari ne mogu biti nježne. Ni znanost koja radi s mrtvim stvarima ne može biti nježna.
Nježnost je u tome da dopustiš drugome da se razvija spontano i slobodno. Nježnost je u tome da gledaš kako se drugi želi izraziti, zamoliti te za pomoć, kako ti želi reći: Dođi. Nježnost je kad vidiš čuperak kose na čelu djevojke, kad vidiš mladića u skladnom koracanju, kad vidiš trudnicu u blagoslovljenom stanju, kad pomiluješ djetetu kosu, kad tješiš tužnoga. Biti nježan znači duboko poštivati život. Biti nježan znači sa strahopoštovanjem stajati pred tajnom života u drugom čovjeku. Jer tamo gdje je nježnost, tamo je život.
Tamo gdje nema nježnosti vlada grubost. Bojiš li se prihvatiti nježnost Božju i ljudsku, tada postaješ grub. Muškarac ne može biti muževan nema li hrabrosti prihvatiti nježnost. On, naprotiv, postaje grub. I žena nesposobna primati nježnost ili sa strahopoštovanjem nježno prihvaćati život i štititi ga, postaje gruba. Ljepota ženstvenosti jest u nježnosti. I najdublje zadovoljstvo i radost čovjeka jest okusiti nježnost. Spolni i erotski užitak bez nježnosti je kratak, on je samo užitak, on razočarava i čini čovjeka gladnijim, pa i ovisnim. Nježnost čini čovjeka slobodnim, nježnost liječi čovjekove rane, nježnost čini čovjeka muževnim, odvažnim, hrabrim; nježnost čini muškarca viteškim, ženu ženstvenom, čovjeka dostojanstvenim, nježnost čini život humanijim.
Čovjek je najnježniji kad moli, tada je povezan s Bogom koji je sama nježnost. Zato kroz molitvu čovjek biva najprije human i izliječen. Božja nježnost liječi čovjeka kroz molitvu i Božju riječ.
Najteže rane dobiva čovjek tamo, gdje nije bilo nježnosti. Od njih se jedva može ikad oporaviti. One se obično slegnu u podsvijest i odatle djeluju razarajuće na čovjekovo ponašanje i djelovanje. Čovjek postaje zao tamo gdje je manjkalo nježnosti. On reagira spontano, nekontrolirano, protestno i grubo. Čini se opsjednutim ili ovisnim o zloći. Manjak nježnosti rađa i samosažaljenje koje prerasta u depresiju. Suvremena istraživanja rana iz djetinjstva iznijela su na vidjelo da manjak nježnosti onesposobljava čovjeka da reagira normalno i dobro, te da ga čini zlim, ali istovremeno i bolesno čežnjivim za razumijevanjem i nježnošću. Takav čovjek reagira kao utopljenik i vapi za ispruženom rukom.
Sigurno je da ćemo u istraživanju čovjekove nježnosti brzo spoznati da bez Boga ne možemo biti humani ni odrasli, dobri ni sretni.
Pokušaj danas reći Bogu kakav bi htio biti i što te sve muči u životu. Tako najbolje moliš.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
