DJELOMIČNO SPOZNAJEMO
Naši sudovi su poput satova, kaže jedan pisac. Ni jedan se sat ne slaže s drugim potpuno. No, svatko od nas misli da samo njegov sat ide točno. Naša se originalnost pokazuje izricanjem naših sudova. Može pet ljudi promatrati istu zvjezdanu noć i svaki će nešto drugo o njoj reći. Neka deset ljudi promatra istu kuću svaki će drukčije izreći svoj sud o njoj. Neka se nekoliko ljudi zaustavi kod nekog automobila i pokuša reći što o njemu misli. Svaki će sud biti drukčiji.
Jednako je to i s našim sudovima o ljudima. Nema čovjeka o kojemu nema suprotnih sudova. I najboljeg ljudskog genija, najpoznatijeg i dobrog čovjeka u svijetu različiti će ljudi različito suditi. I sveca će jedni napadati, a drugi braniti. Konačno i samoga Boga jedni psuju, a drugi mu se mole i klanjaju. I o zločincu neće ljudi reći isto mišljenje. Jedni će ga osuditi, drugi će ga pokušati razumjeti i braniti, a treći će mati svoj specifičan sud o njemu. Očito je da su naši sudovi relativni. Oni izražavaju naš odnos prema nekoj stvari koju promatramo, a ne samu stvar. Oni također kažu o našem mišljenju i našem dojmu o nečemu a ne o stvari kakva je ona zaista. Drugim riječima mi ne izražavamo ono što vidimo očima nego ono što nakon spoznaje očima prosudimo u svojoj nutrini. Tko bolje poznaje nekog čovjeka znat će i dublji i istinitiji sud izreći o njemu. Tko ga pozna tek površno izreći će sud koji jedva da ima nešto s tim čovjekom. Drukčije će kolega znati o kolegi kakav je, a drukčije će o njemu pisati novinar, koji ga je tek jednom susreo ili imao tek neki usputni intervju.
Iz toga mnogi zaključuju da ne postoji objektivan sud o stvarima. Oni misle da sve što izričemo samo je naše mišljenje o stvarima, a ne stvarna istina i stvarna spoznaja objektivnih stvari izvan nas. Oni na taj način proglašuju svaku spoznaju subjektivnom. Štoviše, reći će da ni ne postoji objektivna spoznaja. Drugi će ići tako daleko da će tvrditi da i ne postoji objektivan svijet, nego samo mi i naše mišljenje ili nutarnje doživljavanje. Očito se tako ide predaleko. Istina nije nikad u krajnostima, nego u sredini.
Istina je da ne možemo ni o jednoj stvari izreći potpuni i savršeni sud, istina je da ne možemo istinu do kraja i svestrano prosuditi i izraziti, ali je istina također da izražavamo djelić istine i da je istina ono što mi gledamo. Ako dijete promatra visokog mladića ono će se začuditi nad njim i pomisliti da je on poput gore visok. Promatra li pak njegov otac istog mladića, koji mu je gotovo u visini jednak izreći će o njemu sasvim drugi sud, neće se uopće osvrnuti na njegovu visinu nego možda na njegov izgled i vladanje. No, tko smije nakon toga reći da djetetov sud nije istinit ili da očev sud nije istinit? Oba suda su ispravna, oba izražavaju djelić istine o tom mladiću.
Osim toga taj djelić istine nije laž. I djelić istine je istina. Ali to je istina koja se vidi s moga stajališta, sa stajališta djeteta ili stajališta oca. Nije to samo naš subjektivni dojam, nije to naš nutarnji doživljaj, nego je to zaista objektivno izvana što mi vidimo, ali samo s našeg stajališta. Ako deset slijepih ljudi dodirnu jednog slona te ako svaki o tome rekne svoje mišljenje što bi to bio slon, ne može se reći da svaki od tih sudova nije ispravan, ali ispravan je samo za djelomičnu istinu o slonu, ne cjelinu. No, ako jedan od slijepih ljudi potpuno dotakne slona na svim njegovim dimenzijama tada će očito njegov sud biti ispravniji, sveobuhvatniji i bliži izričaju onih koji vide slona zdravim očima.
Kao što među ljudima postoje različiti sudovi očito je da su između Boga i nas također sudovi različiti. Bog vidi cjelovito svakoga od nas. On vidi i prosuđuje svestrano, a mi samo s jednog ili drugog stajališta. Stoga naši sudovi o ljudima, naše osude ili naše nagrade i pohvale samo su naš djelomični sud o čovjeku kojeg ne poznajemo. Zato potpuni sud o svakom čovjeku treba čekati tek na sudnji dan kad Bog izrekne svoj sud o svima nama. Vjerujem da će tada biti beskrajno puno iznenađenja, razočaranja ali i fascinantnih doživljaja čudesnih otkrića, dobrote i ljubavi tamo gdje smo vidjeli samo mrak i mržnju. Taj odnos između naših sudova i Božjih Isus je izrekao riječima: Ali mnogi prvi bit će posljednji i mnogi posljednji prvi. Izaija prorok je to izrekao riječima: “Kao što je nebo visoko iznad zemlje tako su moji putevi iznad vaših puteva i moje misli iznad vaših misli.”
Svijest da su naši sudovi relativni tjeraju nas na zaključak da je potrebno neprestano proučavati istu stvar sa stotine aspekata i dolaziti do sve cjelovitijeg suda. Na nama je, dakle, da cijeli život spoznajemo kako bismo se istini što više približili. To je zadaća čitavog života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)