Tomislav Ivančić, Snimka Minute za tebe, od dana 3. siječnja 2023. godine
Svjesni smo da je grijeh jedini i najveći neprijatelj čovjeka. Grijeh je zlo. Samo jedno zlo. To je ono u nama što želi razoriti dobro. Budući da je dobro isto što i egzistencija, gledano filozofski, i da je dobro postojanje – ono iz čega sve drugo izlazi, onda je bit zla to postojanje kao postojanje, uništiti. Naravno da je to nemoguće. Nemoguće je uništiti postojanje, jer nema ga tko uništiti. Uništilo bi najprije samoga sebe. Pa, ipak, zlo zato želi što više toga uništiti u svijetu. Zlo mrzi samoga Boga Stvoritelja svega. Osuđuje ga na svakom koraku, krivo shvaća sve što je Bog govorio, koji je smisao svijeta i zato ljude zavodi. Zlo, je prvenstveno lažac, govori laži, i zato lažju zavodi čovjeka.
Zlo je, kako kaže sv. Augustin, raspršeno u milijardu komadića. Zato na svakom koraku nalazimo užasno zlo. Kao da se iza svega što postoji krije zlo. Kao da u svemu što postoji ima zla. Zapravo, zlo je nešto što ne postoji. Manjak dobra. Mrak. A svijetlo je postojanje. Dobrota je postojanje. Zlo je jedno, ali u bezbroj komadića. Ono je uzrok svake patnje i zla u svijetu. Međutim, izvori patnje i svega zla u svijetu su različiti. Svi ti komadići zla, koji se kriju na svakom koraku, su izvori zla. Dok hodaš, ne znaš hoćeš li se poskliznuti i pasti. Kad upališ svijetlo ne znaš hoće li se ugasiti ili biti prejako da oslijepiš. Kad jedeš hranu, nikad ne znaš hoće li biti dobro ili zlo, hoće li biti dobro za tvoje zdravlje. Kad sretneš ljude, ne znaš hoće li te pozdraviti li kritizirati. Kad ideš cestom, ne znaš hoćeš li naići na čavao ili bilo kakav trn. Posvuda, baš posvuda, krije se zlo. Liježeš u krevet i misliš da ćeš dobro spavati, ali te nešto probudi ili te nešto zaboli.
Postoji zlo, kao objektivno zlo, za koje nitko od nas nije kriv. Ono jednostavno postoji u stvorenju kao takvom. Nije stvorenje zlo. Ne griješi ono. Ni biljke, ni životinje, ni mrtva materija. Samo slobodan čovjek može griješiti. Međutim, zlo se uvuklo svugdje i želi razarati sve. I još nešto: iz svega što postoji,, zlo želi čovjeka navesti na grijeh. Razlika između grijeha i zla je u tome što je zlo objektivno razaranje svega, za koje nitko nije kriv. Zapravo, krivo je čovječanstvo od početka svog postojanja. Od Istočnog grijeha. Ali nije osobno čovjek kriv.
Međutim, grijeh je kad se on slobodno opredijeli za zlo i negativno. Tada je čovjek odgovoran.
Treba se pokajati za grijeh. Činiti pokoru. Čuvati se da ne upadne u bližu grešnu prigodu. Čovjek mora znati odakle mu sve vreba zlo. Odakle mu vreba taj mrak. Odakle vreba nešto što će u njemu raspaliti mržnju, srdžbu, ogovaranje, klevetanje, itd. Što će u njemu stvoriti fizičke, psihičke, duhovne bolesti, ali i prije što će dirnuti u njegovu savjest i navesti ga da čini zlo. I da bude odgovoran zato što čini zlo.
Zlo je posvuda. Naravno da onda nastaje pitanje – kako se očuvati od tog razaranja? Jedan jedini način je – uvijek se opredijeljivati za dobro. Uvijek ići misliti, činiti i govoriti dobro. Drugim riječima, vjerovati. Što je to što pobjeđuje svijet, pita sv. Ivan? On u stvari misli – što je to što pobjeđuje zlo u svijetu? Na to odgovara – vjera! Vjera naša.
Vjerovati znači očekivati dobro. Znati da je dobro jače od zla, da je svijetlo jače od mraka. I stoga, kad god smo okrenuti dobru, uvijek pobjeđujemo.
U nama su tolike navike, tolike ovisnosti o zlu, da smo se naviknuli i ne mislimo, a činimo toliko puta zla. Bojimo se da zlo neće ući u naše živote. A trebalo bi samo okrenuti šalter i očekivati dobro. Vidjeli biste koliko bi dobra bilo u nama!
https://hagio.hr/uncategorized-hr/klub-podupiratelja-zaklade-tomislav-ivancic-za-2023/
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)