Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
DUHOVNI I FIZIČKI ORGANIZAM
Duh nije istovjetan sa životom niti s osobnošću; duh nije istovjetan ni s čovjekovom savješću, njegovim intelektom, on nije istovjetan ni s njegovim krepostima i vrlinama, jer iako je sve to duhovno, nije sve to duh. Bog je Duh, kaže Sveto pismo, ali to se ne kaže i za čovjeka. Čovjek je duhovno-tjelesno biće, sastavljen je od duše i tijela. No Biblija dušu i tijelo gleda kao cjelinu; čovjek je nerastavljiv. U njemu se duša i tijelo mogu razlikovati, ali nikada rastaviti, te se zato ne može reći da je čovjek sastavljen od duše i tijela, nego on jest duša i tijelo.
Biblija kaže da je princip života u čovjekovoj duši, ali je izvor života duh. Duh prožima čovjekovo tijelo i njegovu dušu te stoga on, koji je sastavnica čovjekove osobnosti, stvara čovjeka kao nerazdvojivu, nedjeljivu cjelinu.
Postoje različite duhovne stvarnosti u nama, ali se ne može reći da su sve one duh. Čovjekova osobnost je duhovna i čovjekov život je duhovan. Čovjekov karakter je duhovan i njegova religiozna sposobnost i njega sposobnost za kulturu su duhovne; njegovo znanstveno istraživanje je duhovno, njegove sposobnosti za vjerovanje i za ljubav su duhovne, ali ne može se reći da je stoga sve to jednostavno duh. Drugim riječima, moramo razlikovati da je sve duhovno u čovjeku rezultat i plod duha, te da zato moramo govoriti o različitim funkcijama duha u čovjeku ili o njegovim različitim organima.
Shvaćamo da drukčije u nama funkcionira savjest, a drukčije naša osobnost, te stoga možemo govoriti o dva organa jedan je za osobnost, a drugi za razlikovanje dobra od zla. Svjesni smo da različito djeluje naš duhovni um, a različito naš karakter koji je nositelj naših vrlina i kreposti. Stoga možemo govoriti o dva različita organa u čovjeku koji različito funkcioniraju, ali se različito i liječe. Znamo da je naša religiozna dimenzija različita od našeg života kao takvog, da to u nama nije isto i da oboje ne funkcionira na isti način, te tako spoznajemo da su to različite funkcije i, prema tome, različiti duhovni organi. Naš organ za kulturu će se razlikovati od našega organa za spolnost, organ života nije isto što i organ ljubavi, kao što kreposti i vrline međusobno ne funkcioniraju na isti način. One su neka vrsta manjih organa.
U čovjekovu duhovnom organizmu možemo razlikovati kompleksne i jednostavne organe. Kompleksni su oni čija je funkcija šira i svestranija, koji u sebi sadrže više djelovanja. U tim organima možemo razlikovati manje organe, kao što se to dobro vidi u organu karaktera. Karakter sadrži različite čovjekove vrline. No istodobno pojedine vrline možemo nazvati manjim, jednostavnijim organima. Osobnost okuplja sve duhovne organe čovjeka, ali također prožima čovjekovo tijelo i njegovu dušu. Čovjek sve može imati, ali ne i svoju osobnost, jer on jest osobnost. Čovjek ne može reći da ima svoj ja jer on jest svoj ja. To jastvo ili osobnost je temelj svih drugih čovjekovih organa. Osobnost nije nešto izmišljeno, nego nešto realno; nije apstrakcija različitih duhovnih funkcija u čovjeku, nego stvarnost koju čovjek ne može dohvatiti opipljivo i eksperimentalno, ali može svojim duhovnim sposobnostima.
Osoba upotrebljava sve organe sebi na korist. Tako kažemo da je osoba kriva, iako je ranjen njezin organ savjesti, da je osoba devijantna, iako ona svojim organom uma stvara u sebi devijacije i lažne situacije. Kažemo da je osoba religiozna, iako ona ima svoju sposobnost za religiozno doživljavanje. Za osobu kažemo da je karakterna, iako bivaju ranjene ili treba izliječiti pojedine čovjekove vrline a ne samu osobu. Osoba je nositelj svih tih organa koji se u njoj susreću, sastaju; u njoj se nalazi plod funkcioniranja svih organa te je stoga ona odgovorna za njihovo funkcioniranje i za njihovo iscjeljenje.
Prepoznajemo da čovjek ima duhovni organizam, kao što posjeduje fizički ili psihički. Na taj način nam je omogućeno da pojedine duhovne organe razvijamo i njegujemo, a u slučaju da su ranjeni ili bolesni da ih liječimo.
Iz tog konteksta lakše se uočava potreba razvijene duhovne medicine. Istodobno se može dobro razlikovati čovjekovo spasenje i liječenje različitih organa koji to čovjekovo spasenje života mogu ugroziti.
https://hagio.hr/uncategorized-hr/klub-podupiratelja-zaklade-tomislav-ivancic-za-2023/
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
