U prethodnim brojevima časopisa i na portalu smo vam donijeli nekoliko tekstova o Bljesku i zapravo smo vam pokušali izreći i približiti što je to Bljesak. Osoba koja je zadužena za Bljesak i koja je pisala te tekstove je dugogodišnja članica zajednice i evangelizatorica Krunoslava Kolovrat. Razgovarala sam s Krunoslavom o zajednici, njenom djelovanju i budućnosti. 

Uredila: Anđela Krivić 

1.Koliko dugo si u zajednici? Možeš li nam usporediti djelovanje zajednice prije i poslije iskustva u Davoru?     

U Zajednici Molitva i Riječ (ZMR) sam od njenih početaka, a to je od 1972. god., kada sam došla na studentski vjeronauk što ga je vodio prof. dr. Tomislav Ivančić. Prije Davora nastojali smo sve postići svojim snagama, uz naše sadržajno bogate mise, divno pjevanje, interesantne profesorove propovijedi i predavanja, pomaganje Sestrama milosrdnicama u karitativnom djelovanju, ali nitko se od nas nije mijenjao, niti postojao bolji, a ni mi nikome nismo mogli pomoći. 

Isus je od nas tražio nešto drugo, kako je govorio na više mjesta u evanđeljima: da se obratimo, odlučimo za njega, učinimo sve ljude njegovim učenicima, pođemo po svem svijetu  navješćujući evanđelje, Radosnu vijest svakom stvorenju. Za to nam je obećao Silu, Duha Svetoga koju je prva Crkva imala. 

Stoga nas je prof. Ivančić pozvao zajedno s njim činiti ono što Isus od nas traži, i dobro proučiti što je to prva Crkva činila da je došla do iskustva Duha Svetog, te Sile i Snage odozgor. Prof. Ivančić, Prezbiter, kako smo ga mi tada zvali, pozvao nas je to ljeto 1975. tri tjedna provesti u molitvi u selu Davor. Bez mnogo razmišljanja i jasno uz protivljenje okolice i roditelja koji to nisu mogli tada shvatiti, nas petnaestak odlučilo je poći. 

U Davoru smo tri tjedna danonoćno molili, razgovarali, odricali se, obraćali, postili, a navečer imali svetu misu, više puta i cijelu noć bdijenja pred Presvetim…, te okupljali ljude iz Davora na razgovor, čitanje Svetog pisma i molitvu. Uz Prezbitera s nama je bio i davorski župnik. Često je i sam Prezbiter svjedočio kako je, uz sve to što smo svakodnevno prolazili zajedno, on sam odlučio, ta tri tjedna svaku večer i sam klečati dvadesetak minuta da bi  mu Gospodin podario iskustvo Duha Svetoga, kakvo imaju sveci, i tako pomoći našoj generaciji. 

Dva dana prije povratka u Zagreb, dok je u noći klečao u svojoj sobi, došao je do dubokog iskustva Duha Svetoga, te snažne Sile i Snage odozgor. Konačno se počelo ostvarivati ono u što smo vjerovali i za što smo molili, a samo Gospodin je znao kada i kako. Primiti ono što nam je obećao, a bilo nam je potrebno da iz tog iskustva možemo u svijet i svakom čovjeku. 

Izvor slike: Iz arhive zajednice (ZMR)

Nakon povratka u Zagreb, kroz dva, tri mjeseca, svi smo dobili isto iskustvo Duha Svetoga, kao i brojni Davorci. Svi s kojima i za koje smo molili, vrlo su se brzo obraćali i dolazili do istog iskustva Duha Svetoga i prijateljevanja s Isusom Kristom. 

Bila je to velika razlika od onog prije, sve se brzo događalo, nije trebalo dugih uvjeravanja, dugih molitava. Nakon 1975.god., prisjećam se, sav je naš angažman i rad na Božjem djelu, nakon te siline Duha kojom smo bili zahvaćeni, postao daleko lakši. Slavili smo Boga, govorio nam je i u proroštvima. Nastaje mnogo novih, nadahnutih pjesama, izdavali smo časopis “Koraci”, svjedočili svoju vjeru … Započinjemo s brojnim duhovnim obnovama, a kasnije i seminarima za evangelizaciju, kao najplodonosnijem obliku duhovne obnove Crkve i društva.                                     

2. Možeš li izdvojiti nešto što je bilo ključno u tvojoj odluci za karizmu zajednice?

Kad sad gledam unatrag, reći ću da  mi nismo u to vrijeme znali što je to karizma. Počeli smo vjerovati i moliti na jedan novi način, čitali Novi zavjet, svakodnevno tražili silu Duha Svetog i mijenjali živote. I zato, kad me netko danas pita što je ključno u mojoj odluci za karizmu Zajednice, bilo je to iskustvo susreta sa živim Bogom, Isusom iz Nazareta kao čovjekom i Bogom i spoznaja da ništa dobro ne mogu učiniti bez Njega. Kad sam susrela Isusa Krista u sili i snazi Duha Svetoga u Zajednici, u tom novom životu za mene, počelo se rađati povjerenje u Njega, prihvaćanje svega što je On donio i prijateljevanje s Njim. To mi je i otkrilo da mi je tu i mjesto, angažirati se u karizmi Zajednice, posebnom daru koji je Bog dao Zajednici, a to je evangelizacija, naviještanje Radosne vijesti i hagioterapija, liječenje srca slomljenih. Znam i da je to moj poziv i poslanje u Crkvi i u svijet.

3. Što se u tvom životu promijenilo (u odnosu na zajednicu, obitelj, posao)? 

Kada smo se moje sestre i ja vratile iz Davora, već tad su naši roditelji primijetili promjenu na nama, iako se posebno tata jako protivio našem odlasku. Ubrzo je i mama, vrlo brzo nakon nas, doživjela snažno iskustvo Duha Svetoga i totalnu promjenu života, a zatim brat i na kraju  tata, koji nije od vjenčanja niti ulazio u crkvu. Za mnom su dolazile i moje kolegice koje su sa mnom studirale, jedna po jedna. Nisam ih ja zvala, a u ono vrijeme komunizma, i nije se pričalo o tome s ljudima koje nisi baš dobro poznavao. Ta nevidljiva Snaga, svjetlo novog života privlačilo je ljude oko nas i oni su se mijenjali. To iskustvo je uvijek prisutno. Naša djeca, (to su me često u svjedočenjima i mnogi pitali), nisu išla našim putem, ali Isusovim jesu. Isus je uvijek za njih nezaobilazna Istina i svoje živote prilagođavali su toj Istini. Njihova vjera i vjerski život, nije nikad bila naša briga. Tu sam prepoznavala tu veliku Božju milost.                                                                          

4.  Što te ponukalo da se odazoveš pozivu u Bljesak i što je to za tebe značilo? 

Odazvala sam se pozivu na prvi sastanak 7. listopada 2013.god. Trebala sam promisliti do drugog dana jesam li spremna krenuti na taj novi hod do ponovnog, još dubljeg iskustva Duha Svetoga i priopćiti tu odluku Prezbiteru. Iako sam imala jako naporan i odgovoran posao koji je često bio i vikendom, a i veliku obitelj, nisam se dvoumila. Moja odluka imala je uporište u danima kolovoza 1975. god, našeg ljetovanja u Davoru s Prezbiterom i plodova Duha te jeseni.

Jasno mi je bilo iz svakodnevnog života, a i iz specifičnog poziva i poslanja Zajednice da je došlo vrijeme u kojem Zajednici, a i meni, treba novo iskustvo za nova vremena. Da bismo bili stručni u onome za što je nas Bog odredio, treba “rasplamsati milosni dar…” Tek onda možemo odgovoriti na poziv i poslanje u Zajednici, za apostolat hagioterapije i evangelizacije. Evangeli nuntiandi br. 75 kaže: “Bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća,” jer nismo mi ti koji mijenjamo ljude, ne donosimo mi zdravlje ljudima, nego Duh Sveti. On je već tu, samo ga treba prihvatiti i pustiti mu da djeluje.

5. Spremno si se odazvala Pravilu te unatoč godinama i iskustvu dala se u polaganje i položila ispite. Što te je pokrenulo i motiviralo?

Kako je Utemeljitelj napisao, “potpuno usvajanje ovog Pravila omogućuje ulazak članova u ZMR i djelovanje u njezinim zadaćama.” Jasno je bilo da treba krenuti od 1. točke Pravila, a to je polaganje zadanih ispita. Pokazalo se doista neizmjerno plodonosno za rast svakog pojedinca kad se na to odlučio, a i dodatno nas osposobilo za zadaće u Zajednici. Budući sam u zadaći  evangelizacije od 2013. god. kada me je prof. Ivančić pozvao u “Bljesak”, znala sam da ne mogu polaganje ispita zapustiti. Kako prenositi “Bljesak”, a ne slušati što Utemeljitelj govori…? Svatko od nas može  svjedočiti što je značilo to polaganje ispita i usvajanje znanja uz sve teškoće na koje smo nailazili.

Moje je iskustvo bilo: najprije pobuna u meni, sve je to teško, nemoguće, opiranje, opravdavanje, izgovori, a onda korak po korak u poslušnost.

Imala sam i duboko povjerenje da, kad to Utemeljitelj od nas traži mora biti dobro, a i iskustvo Božjega vodstva odvijalo se preko Utemeljitelja još od početaka Zajednice. Za mene je posebno otkriće bilo polagati Hagioterapijsku antropologiju i onaj hod koji je i samog prof. Ivančića naveo da uopće krene u istraživanje čovjeka, njegove duhovne duše, njegove duhovne dimenzije.

6. U trenucima začeća hagioterapije nisi bila aktivno prisutna u zajednici, kako se to odrazilo na tvoje prihvaćanje hagioterapije?                                                                                                               

U hagioterapiju, koja je kasnije nastala, ulazila sam upravo slijedeći Prezbiterov put istraživanja. Kako je i sam rekao, nakon više od deset godina rada i oblikovanja metode evangelizacije i unutarnjeg molitvenog iscjeljenja čovjekovih ranjenosti i patnji, jasno je spoznao da teologija izvrsno istražuje i poznaje Boga i njegov odnos prema čovjeku, ali da joj manjka poznavanje čovjeka. Gdje u čovjeku djeluje milost, gdje se u čovjeku događa razaranje zlom i grijehom… to je i samog Prezbitera navelo da jos temeljitije istražuje čovjekove duhovne dimenzije. To je meni bila izvrsna poveznica i put do prihvaćanja hagioterapije. 

7.  Zanimljivo je kako je ishodište Prezbijeva djelovanja iskustvo Duha Svetoga 75., a isto tako kako je potkraj života, videći da uskoro odlazi sa zemlje, sve bilo u znaku Duha Svetog. Kako ti to doživljavaš?                                                                                                            

Kad se sjetim početaka Zajednice, od nas pet sa studentskog vjeronauka u Frankopanskoj, preko događaja u Davoru 1975. god., razgranalo se to stablo brojnih podružnica Zajednice po cijelom svijetu u vremenu preko 40 god… Primili smo od Boga veliku milost, veliku ljubav Božju i zato je i velika odgovornost na nama. Utemeljitelj je toga bio itekako svjestan, puno svjesniji od svih nas.

Osobito kada je znao da odlazi sa zemlje, na poseban način nas, članove ZMR je povjeravao Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Tamo je snaga, odatle je došlo zvanje članova ZMR, i samo tom snagom možemo u životu činiti Božje djelo. Njegovo iskustvo tijekom života, a to je prenosio i nama, da se u apostolatu evangelizacije i hagioterapije može djelovati samo snagom i silom Duha Svetoga, bez obzira na sva znanja i sve naše ljudske sposobnosti.

8. Kako vidiš danas ZMR u kontekstu Nove evangelizacije i hagioterapije? 

Danas u cijeloj ZMR postoje samo oni koji imaju iskustvo Božje ljubavi, iskustvo Duha Svetoga i to se vidi! Po plodovima Duha Svetoga u njima: svijetle, angažirani su, kreativni, mijenjaju druge, briga im je kako dovesti nekog do Isusa, kako do iskustva Duha Svetoga, iskustva Božje ljubavi i bude sretan… Ali, i oni koji to iskustvo još nemaju, koji nisu Isusa još dovoljno prepoznali, susreli Ga i otvorili mu se da im On donese spas, novi život. I zato ne suditi i ne kritizirati nikoga! Nego pomoći jedni drugima. Svi smo mi na putu svetosti.

Nova evangelizacije donosi Isusa po Duhu Svetom, u Crkvi za suvremeno društvo, znači, pomoći kršćanima doći do iskustva vjere kako bi mogli svjedočiti. Možete nekome posvjedočiti da postoji Bog samo ako ste Ga susreli. Hagioterapija priprema u srcima ljudi mjesto za prihvaćanje Boga. Te dvije zadaće (evangelizacija i hagioterapija), koje nam je Bog povjerio, crpe Snagu u Zajednici Molitva i Riječ.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.