Piše: Nera Spehnjak
Promatram već dulje vrijeme ljude oko sebe, moje bliske prijatelje, znance, susjede, slušam nepoznate ljude i ne mogu se oteti dojmu velikog straha koji iz njih progovara. Prisjećam se i svojih osobnih trenutaka straha za svoje najbliže starije ukućane kod prvih epidemioloških mjera, zaključavanja i strogih odredaba koje su se donosile u našoj zemlji.
Sjećam se, jednom je došao dostavljač s nekim paketom i razljutilo me što su oni taj paket odmah unijeli u kuću, a tada su preporuke bile da se paketi ostavljaju nekoliko sati vani. Uočila sam kako me strah čini ljutom, nemoćnom, brzo i negativno reagiram.
Umjesto da smo u nevolji oslonac jedni drugima, strah nas razdvaja i otuđuje jedne od drugih.
Polako sam počela prepoznavati zamke Zloga koje nas žele međusobno udaljiti te sam čvrsto odlučila okrenuti se Onome koji drži svijet na svome dlanu, koji sve vidi i sigurno postoji razlog zašto sve to dopušta.
Počela sam svoje strahove stavljati u njegove ruke, kao i cijeli svoj život i živote svojih najbližih. Moja je vjera oživjela kroz svakodnevno druženje sa Stvoriteljem. Molitva je postala prisan razgovor u kojem sam mu sve predavala te se iz toga rodila i oživjela sigurnost da sam u sigurnosti njegove zaštite.
Vjerujem da je moj život i životi mojih bližnjih u rukama samog Stvoritelja.
Razmišljam, zar se treba bojati smrti, pa i tako svi moramo umrijeti? Stvoritelj zna za svakoga kada će to biti. Zar sam ja gospodar nečijeg života, zar ja odlučujem kada će netko umrijeti. Sigurno ne, o tome odlučuje samo onaj tko je začetnik i darivatelj života.
Kada sam osvijestila sebi tu činjenicu da ne mogu svojim željama niti bilo kakvim htijenjima dati i sat više života nekome, strahovi su nestali. Stvoritelj vodi život svake osobe, samo on zna trenutak i čas kada ćemo morati napustiti ovo naše zemaljsko putovanje.
Ono što mogu učiniti jest da u svojoj molitvi svakoga stavljam u Božje milosrđe i ljubav te da kada dođe čas odlaska, ta osoba bude iznutra spremna za rastanak i Očev zagrljaj, i ne samo ona, već i ja.
Sva događanja ovih posljednjih nekoliko dana pokazuju mi da ova zemlja nije naš dom, da smo ovdje samo u prolazu, na osobnom proputovanju, ali putovanju koje određuje našu vječnost. Teške kušnje koje su mnogi doživjeli kroz razoran potres, koji je uzeo nekoliko života, uništio domove i donio veliku patnju mnogim ljudima, moje su misli, srce i molitva uz njih.
Dok se konvoji dobrote slijevaju prema svim nastradalim mjestima, molim za snagu vjere da će i ove strašne kušnje dobrim završiti i da će Gospodin ovo veliko zlo koje je snašlo mnoge ljude okrenuti na dobro.
Molim i za tragično nastradale mlade iz Posušja čiji je život tako naglo prekinut i samo Stvoritelj zna zašto je tako trebalo biti. Mogu samo cijelim srcem moliti: “Oče uzmi ih u radost svoga zagrljaja, sve im dugove otpusti. Smiluj se obiteljima, probudi u njihovim srcima vjeru da život ne završava smrću, da je Isusovo uskrsnuće jamstvo naše vječnosti u kojoj ćemo se svi jednom nanovo susresti.“
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
