Primjećujem kako se neprestano u meni, u mom srcu, u mom danu, u mom životu, odvija borba. To je borba duha i tijela, mira i nemira, dobrih i negativnih misli, sumnje i nade, odvažnosti i hrabrosti, reda i nereda. Voljela bih biti u dobroti, a tako često “skliznem” u pesimizam. U meni je čežnja ljubiti drugoga, a opet moje srce nekako lako krene prigovarati. Želim biti odvažna i hrabra, odlučna i strpljiva, a toliko puta doživim svoju slabost i krhkost. Tada nastaje razočaranje, a često i osjećaj krivnje – nisam onakva kakva bih željela biti. “Ne gubite hrabrost zbog svojih slabosti”, govori nam sveta Mala Terezija. Svaka naša slabost je znak da smo potrebni Onoga koji je jak. Svaka naša pogreška prilika je da se više potrudimo, da ispravimo ono što smo u neznanju ili nesmotrenosti krivo učinili. Svaka naša slabost može biti preobražena i upravo po njoj možemo postati oni koji se razvijaju i rastu.
Promatrajući razne društvene mreže možemo dobiti iskrivljenu sliku svijeta u kojem prevladavaju ljudi koji ne griješe, koji su savršeno organizirani, koji sve na vrijeme čine i sve drže urednim, koji imaju sve potrebno i kod kojih sve “glatko” teče. No, imaš li i sam iskustvo da često u stvarnosti baš i nije tako? Prihvatiti da sam slab znači biti ponizan, jer to znači istovremeno gledati u Onoga koji je moja jakost, u Onoga koji bistri moj um, daje snagu kad moje nisu dostatne, podiže me iz mojih nemoći, otvara mi oči, čini me kreativnim i slobodnim. Uvijek me iznova fascinira taj “paradoks” duhovne stvarnosti: postaješ jak kada prihvatiš svoju slabost, pobjeđuješ strah kada zakoračiš u povjerenje, ulaziš u praštanje kada kažeš uvreditelju oprosti i ti meni, ulaziš u slobodu kada se ne opravdavaš…
“Ja sam slab, al’ ti si jak!”, kaže poznata duhovna pjesma. Lijepo je imati Jakoga na svojoj strani, Najjačega, Stvoritelja svega što postoji. Tko ti što može kada si s Njime? Njegova ruka te neprestano štiti. Njegov pogled je i sada na tebi. Dok On uz tebe stoji pred kime da strepiš, čega da se bojiš? Ne boj se, zato, dragi prijatelju, niti svojih slabosti, niti svojih pogrešaka, niti svojih lutanja, On te razumije i On te ne osuđuje. Ne boj se niti bilo kakvog zla koje te možda ovog trena “udara”, ono se samo čini snažno i jako, glasno “udara i viče”, no, dovoljan je tvoj odvažan i hrabar: “Ne! Ne pristajem! U Stvoritelja svog se uzdam!” i ono uzmiče, gubi silinu. Potrudi se u svome životu uvijek biti na strani Jakoga, samo On je vječan, samo s Njime si uvijek pobjednik, samo On donosi život u punini.
https://hagio.hr/category/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
