Piše: Marina Ćavar
Nisam davno naučila ispravno roniti. No, kad sam to naučila, čudila sam se sama sebi, kako sam mogla živjeti, a ne vidjeti čudo mora i rijeka, taj unutarnji svijet koji nas nenametljivo okružuje.
Prvi uron bio je na otoku Braču, na „plaži“ okruženoj gotovo nepristupačnim i oštrim kamenjem i stijenama. Tu, gdje je tako nepristupačan teren, krije se cijelo bogatstvo života. Mogla bih reći da se cijeli moj pogled na život promijenio tim uronom u morske dubine. Našla sam se u jednom sasvim drugom svijetu. Oko mene je plivalo na stotine ribica, svih vrsta i oblika. Po stijenama u moru, hodao je veliki rak, a ispred mene crna sipa sigurno plovila, bez straha. Sjetila sam se proroštva iz knjige Izaijine, poglavlja broj pet, gdje Izaija govori kako će biti jednog dana, kad nastupi novo Nebo i nova Zemlja: „Lav će jesti slamu. Dojenče će se igrati pored legla zmijina.“ Svugdje će vladati sloga i mir.
Ovim uronom učinilo mi se kao da sam dotakla dio tog Kraljevstva Božjeg. Kao da sam tek tada shvatila što znači živjeti u skladu sa svim živim bićima, u prijateljstvu. Tomislav Ivančić je rekao da je sve zlo na ovom svijetu došlo od toga što je čovjek postao zao. Odatle i bakterije i virusi, i zato nas životinje, lavovi, tigrovi i zmije napadaju. Kad bi čovjek postao dobar, cijela priroda bi se preporodila. U Bljesku nas je poučio kako je već Isusovim Uskrsnućem to i započelo…
Ove godine, opet sam zaronila u morske dubine. Ugledala sam veliko mnoštvo riba, školjke, morske crve, ježeve i morske zvijezde. Zahvatilo me nadahnuće. „Pa, ovo su sve tvoja stvorenja, Stvoritelju svijeta! Ti si ih stvorio.“ Nešto me potaknulo da progovorim tim živim bićima, poput sv. Antuna. Izronila sam na površinu savršeno bistrog mora i gledajući ribice, rekla im: „Drage moje ribice, ima netko tko vas je stvorio. Jednog dana čitava će priroda uskrsnuti. I vi s njima. Postoji Isus Krist, sve je za njega i po njemu stvoreno. Tako i vi…“
Činilo se da me ribice stvarno slušaju, jer me se uopće nisu bojale, niti bježale od mene. Izgleda da taj duhovni svijet tek treba početi istraživati. Tomislav Ivančić je govorio da trebamo poštivati sva stvorenja i kako se znao šokirati kad bi njegova domaćica „okrutno“ znala ubiti muhu. „Pa i kad trebaš ubiti svinju, reci joj – draga moja, ti ćeš sada završiti u meni. Ali, ja ću uskrsnuti, i moje tijelo, a također tako i ti. Zato možeš biti radosna.“ Pomalo duhovito, ali tako stvarno i začuđujuće.
Što činim za to novo Nebo i novu Zemlju? Idem li putem Kraljevstva Božjeg? Nastojim li u svakom stvorenju otkriti trag Stvoritelja? A čovjek? Kruna stvorenja? Ljubim li sebe? Ljubim li patnika pored sebe? Zaronim li nekad i u svoje dubine i tamo otkrijem čudesni svijet Stvoritelja, njegovih svetaca, anđela i arkanđela? Ili se bojim i ostajem na površini, kao lađa koja nikad ne isplovi iz mirne luke i ne otkrije zašto su je ruke brodara načinile?…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Magistar religiologije, teolog i viši ekonomist. U braku. Ivančićeve seminare je pohađala još kao djevojčica s obitelji. Od drugog Međunarodnog studija hagioterapije uključuje se svjesno, u sasvim drugačiji pogled na svijet i društvo, te se kasnije priključuje ZMR, kroz polaganje ispita, slušanje seminara nove evangelizacije i praksu u Centru za duhovnu pomoć. Trenutno u zajednici djeluje kao evangelizator. U formaciji je za hagioasistenta.
