SVETI SE IME TVOJE
Nakon oslovljavanja Boga kao našeg Oca koji je na nebesima, slijedi prva molba »Očenaša«: Sveti se ime tvoje.
Svet je onaj kojega ne mogu dodirnuti nikakvo zlo, mrak ni sjene negativnosti. Svet je, gledajući izvana, onaj koga se časti i slavi, koga se poštuje kao najdragocjeniju svetinju i najveće dobro. Svetost je uzvišenost, savršenost u svakom sadržaju i obliku. Čovjeku je svetinja ono za što je spreman umrijeti, ono što je vrednije od njega samoga. Prema tome, svet je samo Bog, a onda i sve ono što je njemu blizu i što je njegovo.
Kad nas Isus uči da posvećujemo ime Božje, želi nam dati do znanja da je Bog najsvetiji i da se njemu ne može nikako drukčije doći osim da sami budemo sveti. Boga nitko nikada ne može okaljati, jer on je nedodirljiv. Ali kaljajući njegovu svetost, sami sebe otkidamo od njega i onesposobljujemo za život. Kaljajući ime Božje čovjek najdublje sebe ponižava, sâm sebe baca u blato. Dokle god čovjek posvećuje ime Božje, dotle je on sâm svet i blagoslovljen. Sve što ima čovjek ima od Boga. Blatiti i prljati ime Božje znači otkrenuti se od Boga i sve dublje ulaziti u mrak. To je kao kad se čovjek otkrene od sunca: tad vidi samo svoju sjenu. Naprotiv, posvećivati ime Božje znači okrenuti se suncu, koje je Bog, i prihvaćati svjetlo koje od njega dolazi.
Budući da čovjek živi u području grijeha i zla, potrebno mu je da iz toga zla neprestano izlazi. A to će najbolje učiniti posvećuje li ime Božje. Jer samo je jedna tragedija u čovjekovu životu – grijeh. Grijeh je neprijateljstvo s Bogom. On je neposlušnost Bogu, prezir prema Bogu, mržnja, mrmljanje protiv njega. Baca li čovjek zloću prema Bogu, ona se poput kamena bačena u vis vraća i pada na njegovu glavu. Zato posvećivati ime Božje znači postati razuman i mudar, sebe oslobadađati od grijeha i zla, postajati prijatelj s Bogom.
Čovjek koji Bogu govori sveti se ime tvoje, okreće se Bogu i postaje mu prijatelj. Stoga je ovaj dio »Očenaša« čovjekovo okretanje Bogu, pokušaj da se vrati iskonu, približi Ocu te oslobodi zla, patnje i smrti.
Gledajući cjelinu sadržaja »Očenaša« možemo ga vidjeti kao tri područja: molitvu da bude s nama, onda molbu da se brine za nas i, konačno, da nas osposobi da budemo njegova besprijekorna djeca.
Na početku »Očenaša« poput veličanstvena portala stoje riječi Oče naš koji jesi na nebesima. Nakon ulaska u veličanstvenu Božju, stvarnost, Boga molimo troje: da njegovo ime bude sveto, da dode njegovo kraljevstvo i da se vrši njegova volja. Nakon toga dolazi središnji dio, središnja dvorana u koju nas Bog uvodi, a to je: kruh naš svagdašnji daj nam danas. Time molimo Boga da se brine za nas. Nakon toga dolazi drugi prekrasan dio »Očenaša«, u kojem molimo Boga da svuče s nas sve nedostojno njega i nas, a to je: oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo, ne uvedi nas u napast, izbavi nas od Zloga.
Sveti se ime tvoje prvi je korak u novom prostoru, u nastupu pred Bogom. Moleći sveti se ime tvoje čovjek kao da pjeva veličanstvenu himnu, pohvalu svome Bogu.
Čovjek je biće od drugoga. On je sav od Boga. Sve što ima Božje je. Ne samo ambijent u kojem je, nego i vlastito tijelo i sve što on jest, od Boga je primio. Čovjek je u temelju totalno ovisan o Bogu. On nema života, nema sebe, nema ništa ako nije s Bogom prijatelj. Stoga je čovjekova egzistencija u tome da zahvaljuje Bogu. Zahvaljivati Bogu znači prihvaćati od Boga, biti otvoren njegovim darovima. Zato posvećivati ime Božje, ili zahvaljivati Bogu, znači živjeti.
Ime u Svetom pismu označava Boga. Ime naime, s jedne strane, govori o funkciji koju ima to ime ili u kojem odnosu stoji Bog prema čovjeku, a istodobno govori što Bog u sebi jest. Odatle je ime sâm Bog. Posvećivati ime Božje znači Boga posvećivati. Najpoznatije ime Božje u Starom zavjetu bilo je Jahve – »onaj koji jest«, a Novom zavjetu se to ime objavilo kao Otac.
Posvećivati ime Božje znači, dakle, posvećivati odnos Božji prema nama. To zapravo znači otvarati prostore u kojima Bog može savršeno, dokraja biti naš Otac.
Božje ime, rekosmo, označuje Božji odnos prema nama. Tako različita imena Božja u Starom zavjetu označavaju Božji odnos prema ljudi- ma. »Emanuel« znači Bog je s nama, »Elohim« je Bog koji je uzvišen nad sva nebesa, »Jahve« je Bog koji ide sa svojim narodom i u njegovoj je povijesti prisutan, »Bog otaca naših« također je ime za Izraelova Boga, kao »Bog Abrahama, Izaka i Jakova«. U Novom zavjetu ime »Isus« označava Spasitelja, Otkupitelja i Bog koji spasava.
Čovjek uprlja ime Božje onda kada ne živi dostojno svoga odnosa prema Bogu. Ako ne živi povezan s Bogom, ako ne prihvaća otkupljenje i spasenje koje mu Bog donosi, kalja ime Božje među ljudima. Bog se stoga u Starom zavjetu tuži da su Izraelci okaljali njegovo ime medu narodima. Zato nespašenost i svako okretanje leda otkupljenju koje nam Bog donosi znači kaljanje Božjega imena.
S druge pak strane, posvećivati ime Božje znači prihvaćati što nam on daje. To znači ići u spas, prihvaćati njegovu blizinu, prihvaćati njegovo otkupljenje i oproštenje naših grijeha, vjerovati da nas on voli.
Tako se molitva kojom želimo i tražimo da bude posvećeno ime Božje pretvara u molitvu koja nas spašava, otkupljuje i otvara nam srce za prihvaćanje svega što nam Bog daje. Božje je ime svojevrstan dar čovjeku. Zato gdje god Bog objavljuje svoje ime, on izražava ljubav, blizinu i prisnost. Bog objavljuje svoje ime dolazeći čovjeku u susret da mu pomogne. Tko zna Božje ime, ima garanciju da je Bog na njegovoj strani, i da će pobijediti zlo.
Dok čovjek prihvaća Božje ime, prihvaća sve što ono nosi: Božji dolazak i pomoć čovjeku u nevolji. Kad ga oskvrnjuje i psuje ga, lišava se Božje pomoći, odlazi u mrak i smrt. Kad narodi proklinju Božje ime koje je nad njima zazvano, onda to znači njihovu propast. Stoga je nužno da pojedinci uime čitava naroda posvećuju Božje ime, da prihvaćaju to što pruža, da blagoslivljaju i posvećuju to ime, da se klanjaju imenu koje im je Bog darovao. Tako preko pojedinaca može Božji spas ulaziti u narod. Previše je u narodima neizlijeječenih rana, mržnje, nesuglasica i nepovjerenja, odviše psovki, bludnosti i ubijanja, a to znači da je ime Božje premalo prihvaćeno. Nova evangelizacija navještaj je kojim se potiče da srca pojedinih ljudi ili čitava naroda zazivaju ime Božje, prihvaćaju spas i u narod unose božanske sile. Zemlja, ljudska povijest i povijest svakoga pojedinog čovjeka ne ovise o čovjeku. Naša sudbina leži u Božjim rukama.
Crkva je znak posvećivanja Božjeg imena u narodu. Gdje god čovjek radi po savjesti, prihvaća drugoga čovjeka i traži razumijevanje, gdje god se grade mostovi, a odbacuju podjele – Božje je ime blagoslovljeno i sveto. Ako čovjek radi savjesno svoj posao, ako se obitelj osniva kao ognjište novih naraštaja, ako je u zdravstvu prisutna ljubav za bolesnika, ako se u prosvjeti prenosi znanje koje čovjeka uzdiže i odgaja, onda Božje ime biva blagoslovljeno. Ako se prirodu poštuje kao Božje
stvorenje, ime Božje biva blagoslovljeno. Božja slava i ljudski spas komplementarni su. Bog biva glasovit ondje gdje se očituju njegova velika djela za čovjeka. Čovjek čini Boga glasovitim kada dopušta da se Božja spasonosna djela na njemu ostvaruju i očituju. Gdje je čovjek spašen, slava je Božja vidljiva. Gdje god je čovjek podjarmljen, trpi, umire, moralno i etički je podao ili pogažen, Božje slave nema. Na ljudima je da Boga slave, a na Bogu da im pokaže svoju slavu. Isus zato na kraju svoje velikosvećeničke molitve moli: »Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima da bude u njima i ja u njima. Da gledaju moju slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta« (Iv 17,22.24).
Gdje se posvećuje Božje ime, prebiva Bog. Bog prebiva u slavi svoga naroda. To nam sad postaje razumljivo. Naime, gdje čovjek slavi i hvali Boga, gdje mu zahvaljuje, posvećuje njegovo ime, njegovo je srce otvoreno Božjim darovima. A gdje se čovjek otvara Božjim darovima, otvara se i Božjem djelovanju. Gdje je pak Božje djelovanje, ondje je Božja prisutnost. Prema tome, gdje narod slavi Boga, Bog je prisutan, ondje prebiva, ondje je Bog s ljudima. Ljudi koji se otvaraju dobru otvaraju se Bogu, i Bog ulazi u njih. Bilo da ljudi ustima i srcem slave Boga, bilo da ga slave djelima, slavljenje je uvijek znak Božje prisutnosti.
Kad ljudi ustima slave Boga, omogućuju da Božja pomoć dođe u njihova djela. I zato se ne može i ne smije rastavljati slavljenje Boga djelima od slavljenja ustima i obratno. To dvoje ide zajedno. Jer Boga treba slaviti čitav čovjek. A čitava čovjeka tvore njegov um i govor, srce i djela. Zato nikada ne bismo smjeli raditi a da prije nismo slavili Boga, i nikad ne bismo smjeli slaviti Boga, a da ne idemo i raditi. »Moli i radi«, zadaća je koju je spoznao već sv. Benedikt i čitavoj Evropi ostavio u baštinu putem svoga reda. Čovjek moli da bi mogao još bolje raditi. I radi kako bi uvidio da treba još više moliti.
Sigurno je stoga da su nam u društvu potrebni svestrani slavitelji Boga. Oni koji dobro znaju raditi, treba da rade temeljito i savršeno. Oni pak koji su dobili zvanje da slave Boga svojim životom, ustima i srcem, u molitvenim skupinama, samostanima, u samoći i bilo kojoj crkvenoj službi, treba da slave Boga molitvom. Bolesnici i nemoćni pozvani su da prihvaćanjem svoje boli i vjerujući u dobar ishod svoje patnje slave Boga, koji je pobjednik nad svakim zlom.
Posebna vrsta slavljenja Boga u Crkvi jest liturgijsko slavljenje. Uz svete sakramente, molitvu časoslova i razne pobožnosti, osobito, vrhunsko slavlje Boga jest sveta misa. Euharistija je slušanje Božje riječi, čišćenje od grijeha, posvemašnje darivanje Bogu i dopuštanje da nas Bog po euharistiji pretvori u novi svijet. Sveta je misa čudesna preobrazba čovjeka u Boga. To je primanje euharistijskog tijela Kristova da bismo postali još više i još čvršće Kristovo Tijelo, Crkva Čovjek i čovječanstvo i sva ljudska povijest mogu Boga slaviti ili ga sramotiti. Gdje se ljudi okreću Bogu, gdje mu zahvaljuju i s njime suraduju, gdje se ljudi ljube i jedni drugima praštaju, gdje ljube prirodu i svijet, gdje rade da se usavrši ljudsko društvo i njegov standard, da se usavrši kultura, prosvjeta, znanost i vjera – ondje Bog i njegova slava rastu.
Čovjek je na slavu Božju stvoren. Na njemu se vidi Božje veličanstveno djelo. Stoga možemo mirno reći da je Bog osramoćen, da je Bog tužan, da Bog pati i trpi, da je Bog izbačen na križ gdje god čovjek pati, gdje živi nedostojno, gdje je pogažen, gdje se god ljudi mrze i ne slažu. Rat je najveća sramota nanesena Bogu. Rat je zapravo čovjek u svojoj najvećoj sramoti i pogaženosti. Stoga je molitva sveti se ime tvoje najsnažniji vapaj protiv rata. Ona je korak na putu protiv mržnje, zakoračaj na putu praštanja, povjerenja i razumijevanja, ulazak u novo rješavanje problema meduljudskih odnosa uspostavljanjem povjerenja, razgovora i ljubavi.
Iz svega rečenog o molbi sveti se ime tvoje vidimo koliko je »Očenaš« duboko ukorijenjen u ljudsku egzistenciju i Božju stvarnost. Shvaćamo koliko su Bog i čovjek povezani i kako je Bog čovjekova sudbina. Ako Boga nestaje u našem društvu i u srcima ljudi, to je znak da nestaje čovjeka.
Kad kažemo sveti se ime tvoje nije to samo neko egoistično religijsko traženje da Bog bude slavljen na račun čovjeka. Sveti se ime tvoje jest isto što i sveti se naše ime. Jer Božje ime dano ljudima jest čovjekovo ime, ime koje je zazvano nad ljudima. To su ime zapravo ljudi i njihov život. Sveti se ime tvoje stoga znači: neka se tvoje ime ostvari u nama da bi se ono na nama vidjelo i da bismo tako u jednome imenu, Bog i čovječanstvo, bili skupa sjedinjeni. Da bi tako bilo, Isus Krist je pošao na križ, dao se razapeti i spojio vertikalu i horizontalu, nebo i zemlju. Tako je Božje ime unio u ljudsko ime. Otada se mi kršćani nazivamo Božjim imenom. Naime: Christos – ime Isusa Krista, Pomazanika prešlo je u nas kao christiani – kršćani – pomazanici. Sveti se ime tvoje istodobno je vapaj i pobjednički himan nad zlom i nad svime što čovjeka zarobljava i otuđuje.
Bog je sve darovao čovjeku. Čovjek stoji pred Bogom u odgovornosti da sav svijet koji mu je darovan ponovno vrati Bogu. Bog mu nije darovao samo svijet, nego mu je darovao i sebe u svome imenu. Čovjek je na potezu da to ime, neokaljano, neoskvrnjeno, čisto, oprano u krvi Kristovoj, otkupljeno na njegovu križu, ponovno vrati Bogu. U tome je zapravo čovjekov spas. U tome je nebo.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
