Piše: Silva Vrodljak
Živjeti znači: živjeti s drugima. Ljudi su odgovorni za ljude, međutim, često čujemo kako se mi ljudi mučimo s ponašanjima drugih ljudi. Muče nas i naša vlastita ponašanja i reakcije. Kao što rast neke biljke ovisi o povoljnim uvjetima, tako i rast i razvoj čovjeka ovisi o duhovnoj klimi u kojoj živi. Ponašanje ljudi određeno je time što oni otvoreno ili pritajeno misle jedni o drugima, što jedni prema drugima osjećaju i doživljavaju. Ravnodušnost i nepovjerenje dijele ljude, a dogovor, poštivanje, razumijevanje i povjerenje zbližavaju ljude. S razlogom postavljamo pitanje sebi i drugima: kako do te promjene naših reakcija i ponašanja ? Kako da netko prestane biti zarobljen društvenim mrežama, internetom, streaming uslugama, on-line kupovinama, kako da netko prestane prigovarati, vikati, svađati se, ogovarati, nepotrebno komentirati, površno zaključivati, biti isključiv, bahat, ohol, agresivan?
Poštovani čitatelju, ova pitanja su teška, ali jednostavno vam želimo kazati kako smo svjesni toga da su to teški zadaci. Ne želimo niti istupati u ulozi običnih moralizatora jer smo svjesni žrtava i poteškoća današnjeg života. Promatrajući s duhovno-antropološkog aspekta, ponašanja i reakcije čovjeka su simptomi, dok je uzrok na duhovno-antropološkom području čovjeka. Tako su ovisnička ponašanja simptomi da je slobodna volja čovjeka oštećena, ranjena, vezana, da je njegovo dostojanstvo osobe ranjeno, savjest oštećena, povjerenje izranjeno, život i smisao izgubljeni, srce nevjerno, intelekt zapriječen emotivnim ili racionalnim nejasnoćama, memorija prepuna negativnih sadržaja, kreativnost i stvaralštvo nemoćni, moralnost razdijeljena, interpersnalnost narušena, karakter poročan.
Nasuprot ovisnosti je sloboda koja je mogućnost slobodnog odlučivanja i djelovanja da se čovjek odredi između raznih izbora neovisno o prisili i nuždi (usp. T. Ivančić, Ovisnost i sloboda). Međutim, čovjeku se događaju razne neprilike, postaje ovisan, načini neobične odluke, a da ne zna izvor tih prisila. On se vlada suprotno onome što bi htio, promatra sebe i uočava da to nije izvorno on, nego su tu devijacije kojima on ne može upravljati. Tako čovjek postaje nesposoban, jer htio bi biti pravedan, pošten i dobar, a čini suprotno, htio bi se osloboditi ovisnosti, a nema snage za to. Ne bi htio griješiti, ali je zlo jače od njega (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka ). Tu stvarnost ograničenog čovjeka, poznati kriminalist Dubravko Klarić izrekao je riječima da „čovjek po svojoj prirodi nije dorastao ovisnostima, kao ni mnogočemu drugome.“ (usp. Zagrebinfo, 1.12.2024.)
Možemo se upitati zašto je to tako?
Znanost nam ne daje odgovore na pitanje zašto je čovjek u sebi razdijeljen. Epigenetika nam otkriva da naš život ne ovisi o zapisima u genima, već o upisima koje u gene upisujemo mi sami i naša okolina. Čovjek je slobodno i odgovorno biće te su njegove odluke za dobro, istinu, jedinstvo i ljubav odlučujuće. Ali, odakle ta nemoć za dobre odluke? Jedini odgovor imamo u biblijskoj antropologiji koja govori o praiskonskom padu čovjeka i njegovim posljedicama za čovjeka. Mučna posljedica razdijeljenosti čovjeka je u tome da tijelo s nagonima djeluje na svoj način i traži svoje ispunjenje, psiha sa svojim emocijama i strastima traži odvojeno svoje ispunjenje, a duhovna duša postaje nemoćna da ih okupi u jedinstvo čovjekove osobe. Tako čovjek ne raspolaže nagonskim silama niti svojim strastima, već postaje ovisnik o njihovom djelovanju.
Kako postati gospodar nad nagonima i strastima?
U suvremenom shvaćanju, sloboda je zahtjev za neovisnim razvitkom čovjekova duha. Odatle proizlazi sloboda vjere, tiska, zbora i dogovora (usp. T. Ivančić, Ovisnost i sloboda).
Kada govorimo o rastu i razvoju čovjekova duha, međutim, previđa se istina da je sloboda čovjekova rasta i razvoja, omeđena etičkim, moralnim i pravnim granicama kako se ne bi pretvorila u samovolju. Crkveni dokumenti o slobodi naglašavaju da je čovjek i nakon istočnog grijeha partner Stvoriteljevog poziva te da mu je ostala sloboda izbora i da je sloboda bitni sardžaj čovjekove naravi. Istočni grijeh nije dokinuo slobodu, nego ju je oslabio, smanjio i ranio. U takvom realitetu čovjekove stvarnosti, čovjek se može opredijeliti za krivo shvaćenu autonomiju te težiti za neovisnošću o Stvoritelju, društvenim normama, moralnom djelovanju, zajednicama, uredbama, institucijama. Tada se u osobi mogu otvoriti prostori strastima i nagonima – nagon za moći, slavom, gospodarenjem, užitkom, strasti za kritizerstvom, komentiranjem, manipulativnim ponašanjem, ogovaranjem i sl.
Hagioterapijska antropologija nam govori da je požuda snažna zla sila u tijelu koja traži da je se zadovolji bez obzira radi li se o dobrom ili zlom zahtjevu. Ona traži ostvarenje želja, koja vode do navika, a one se pretvaraju u ovisnosti. Navike su zle sklonosti, a ovisnosti zle vezanosti (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka).
Možemo reći da se čovjek osjeti u vlasti neke sile koju je on sam stavio u pokret. Na taj se način u čovjeku stvaraju zle navike i različite strasti.
Ovo stanje definira se kao ovisnost o nezdravim i nekontroliranim ponašanjima čiji razmjeri prelaze u patološke sfere neodgodive prisile i enormne žudnje. Određena ponašanja s vremenom postaju žudnje, opsesije i nekontrolirane patološke potrebe. Osoba tako razvija ovisnost o određenoj vrsti ponašanja koje za osobu je vrlo nagrađujuće. Na primjer, čovjek osjeća uzbuđenje kada koristi računalo ili opuštanje, također kada ogovara druge, kada manipulira drugima i slično. Zajednička karakteristika svih ovisnosti je u tome što predmet ovisnosti, odnosno određena aktivnost ili ponašanje, osobi postaje temeljna svrha i smisao življenja, zbog čega ujedno zanemaruje sve ono što je dotad smatrala bitnim.
Epigenetika također otkriva da su čovjekov najveći problem navike. Dobre navike zovemo vrlinama, a loše porocima. Jedne i druge stječemo vježbanjem. Vrline upisujemo vježbanjem, te nakon nekoliko dana ili tjedana vježbanja to postaje naš drugi „ja“iz kojeg mi reagiramo, ponašamo se i djelujemo jer tijelo pamti (usp. J. Bauer, Pamćenje tijela). Možemo zaključiti da je i znanstveno dokazano da izlaz iz ovisničkih ponašanja postoji, a taj put možemo prikazati u sljedećim koracima:
1.Osvještavanje istine o čovjeku i njegovom identitetu. Riječ je o čovjekovoj duhovnoj duši, o čovjekovoj nutrini. Izmjeni li se čovjekova duhovna duša, mijenja se sve, sav svijet. U svijetu se ne događa ništa što prije nije bilo u umu i srcu. Sva ovisnička ponašanja koja izbijaju, davno su se prije kao patnja i bol ugnjezdile u duhovnoj duši. Duhovo-antropološko zdravlje se ostvaruje kada se nagoni i strasti pokoravaju čovjekovoj slobodi, odnosno kada su podložni funkcijama duhovne duše, kada njima upravljaju savjest, moral , dobrota, istina, jedinstvo i ljepota.
- Gledati sebe kao projekt. Obamrlu duhovnu dušu probuditi na život, opet naći izgubljeni smisao života i svoje dostojanstvo. Potiskivanje duha rastrojava čovjeka u korijenu njegova bića. Čovjeku treba pokazati tragičnost negativnih misli, riječi i djela, svu laž razaranja i ovisničkih ponašanja. Takva bi spoznaja trebala pomoći čovjeku da dobije motivaciju za sklad, jer sloboda u čovjeku uvijek treba snažne motive da bi se odlučila za dobro (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka).
- Odluka za sklad u čovjeku pokreće vježbe kako u odricanju od poroka, tako i u stjecanju vrlina. Odricanje jača čovjekovu duhovnu dimenziju, jer u njezine snage ulaze sublimacijom kako nagonske tako i stravstvene sile te čovjek jača duhovnu kondiciju i tako postaje sve snažniji za slobodu (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom).
- Nasuprot ovisničkim ponašanjima stoje kreposti i vrline. Kreposti su snage u čovjeku izrasle u Stvoriteljevoj snazi i one su suprotstavljene porocima, ovisnostima i grijesima. Kreposti su Stvoriteljev dar, ali istovremeno i djelo našeg nastojanja i djelovanja. Vrline su pozitivne snage dobivene na temelju odluka, vježbi i borbi sa slabostima, porocima i nemoćima. Vrline su neka vrsta navika što mi sami trebamo vježbanjem i svojim odlukama steći. Krepost čuva i štiti čovjeka u odnosu na Stvoritelja, a vrline prema ljudima.
- Da bi čovjek iskusio rast u snazi kreposti, potreban je vjeran odnos prema Stvoritelju u razmatranju, meditaciji, susretanju s Njime. Rast u krepostima događa se kada čovjek svaki dan ulazi u sadržaje dobrote, istine, jedinstva i ljepote, koje su kvalitete Stvoritelja, kada počinje komunicirati s Isusom iz Nazareta koji je put do sile i snage Duha u kojem su jedino oslobodilačke snage za čovjeka.
- Da bi izgrađivao vrline, potreban je disciplinirani stav, poput sportskog napora za izgradnju vrlina u čovjekovu biću. Vrlina je nešto što je vrijedno i označuje da si kao čovjek vrijedan i dragocijen. Ako nekoliko puta počneš govoriti nešto dobro, upiše se u tebe i poslije to spontano izlazi iz tebe. Spontano govoriš dobro, spontano se vladaš dobro i spontano to činiš dobro. Tako se postaje slobodan i karakteran čovjek.
Poštovani čitatelju, pokušali smo vam posredovati samo jedan mali, a opet veliki poticaj za rast. Ako budemo djelovali po istom, praksa i iskustvo argumentiraju da će se vidjeliti plodovi Duha: mir, radost, ljubav, dobrota, blagost, vjernost, uslužnost, uzdržljivost. To su plodovi za novi svijet. Svijet postaje opet mjesto za život, a Zemlja postaje nalik nebu za sve koji su slobodni od požuda i strasti, poroka i ovisnosti. Nadilazeći ono tjelesno postajemo sposobni za slobodu, ljubav i darivanje.
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
