Piše: dr. Katarina Mittermayer, iz arhive Hagio.hr broj 20.
U čitavoj ljudskoj povijesti vjerojatno je najviše riječi ispisano o ljubavi – soneti, pjesme, drame, filmovi, ljubavna pisma, zavjeti, biblijski tekstovi, pa sve do filozofskih rasprava i medicinskih istraživanja o učinku ljubavi.
Erich Fromm u „Umijeću ljubavi“ kaže da su najspecifičniji ljudski fenomeni ljubav, um, svijest i moralne vrednote. Herman Hesse je rekao: „Što više ljubimo i darujemo se, to više naš život zadobiva smisao i vrijednost.“
Američki stanični biolog Bruce Lipton u knjizi „Biologija vjerovanja“ govori o istraživanju koje pokazuje da radost i ljubav stimuliraju rast i obnovu stanica.
Slavni Shakespeare posvetio je brojne stihove ljubavi, osobito moći ljubavi (Romeo kaže Juliji: „Na lakom krilu ljubavi taj zid preletjeh…“). U „Patnjama mladog Werthera“ Goethe kaže: „Sigurno je da samo ljubav čini čovjeka potrebnim na ovom svijetu.“
Isus je rekao da će se po ljubavi znati koji su njegovi učenici; „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam Ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge! Po ovom će svi znati da ste Moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34)
Sveta Mala Terezija rekla je da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju!
U jednoj od vjerojatno najljepših pjesama ikad spjevanih o ljubavi, u „Hvalospjevu ljubavi“ (1.poslanica Korinćanima 13), sv. Pavao nadahnuto govori da su sva ljudska postignuća koja nisu potaknuta ljubavlju zapravo isprazna:
„Kada bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kada bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo…“
Ali koja je to prva ljubav iz koje su sve ljubavi potekle? Koja je to sveobuhvatna ljubav koja nema početka ni kraja, koja nosi čitavu povijest čovječanstva, koja i danas u svoj svojoj silini ljubi baš svaku osobu, bez obzira što je ta osoba činila i kakva je, bez obzira koje je vjere ili nevjere? Koja je to ljubav toliko moćna?
Ta je bezuvjetna ljubav čovjekov Stvoritelj. Ta je ljubav sam život, egzistencija, svepostojanje, bitak, Bog. I kad ništa drugo nije postojalo, postojala je Ljubav. Kad nije bilo još ni prostora ni vremena, postojala je samo Ljubav. Samo ljubav ima toliku snagu i moć da može stvoriti cijeli svemir i cijeli svijet i sva stvorenja. Ljubav je vječna vrednota koja nema početak i kraj, koja nadilazi nama poznate zakone. Ta ljubav, to je naš Stvoritelj. On je naša prva ljubav. On, izvan materijalnog dosega, izvan prostora i vremena, iznad svega, neobuhvatljiv, silan u svojoj snazi i ljepoti. Apsolutna dobrota. Apsolutna ljepota. Apsolutna istina. U svemiru nema veće snage od Ljubavi!
Život stoji na temeljima ljubavi i dobrote. Svačiji život stoji na temeljima ljubavi i dobrote. To je snaga života. To je naša snaga. Tu je izvor svake naše ljubavi. Upravo jer je svaki čovjek tako neizmjerno ljubljen sveobuhvatnom Stvoriteljevom ljubavi, svaki čovjek može neograničeno ljubiti, bez obzira koliko je ljubavi primio od roditelja ili drugih ljudi. Zbog njegove ljubavi čovjek je sposoban ljubiti, a da ništa ne traži zauzvrat. Zbog njegove ljubavi čovjeku nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Ne zaboravimo si to posvijestiti svakoga dana: svatko ima sposobnost za ljubav upravo zbog Stvoriteljeve ljubavi koja je utkana u svakog čovjeka.
Osoba koja kaže da ne može drugome pružiti ljubav jer nije primila dovoljno ljubavi u životu (od roditelja, itd.), zapravo nije svjesna Ljubavi iz koje je izrasla. A ono čega nismo svjesni, to kao da za nas ne postoji. U knjizi „Duhovna psihologija“ dr. Elisabeth Lukas kaže: „Bez obzira na izranjenosti i traume u životu, bez obzira na nedostatak ljubavi i povjerenja, vi, jedino vi određujete koliko ljubavi i koliko mržnje će iz vas isijavati!“ Dakle, radi se samo o čovjekovoj volji za ljubav, dok je čovjekova sposobnost za ljubav neupitna. Čovjeku se ne može ni na kakav način oduzeti sloboda da ljubi. Kakve god bile okolnosti u kojima se nalazio, čovjek može izabrati svoj stav i svoj vlastiti put – ljubav. Spoznaja da sam beskrajno ljubljeno i željeno biće onaj je neiscrpni izvor iz kojeg mogu neograničeno druge ljubiti. Na meni je da upoznam ljubav koju Stvoritelj ima prema meni. Stvoritelj je prvo ljubio čovjeka i nastavlja nas prvi ljubiti. Neraskidiva je povezanost Stvoriteljeve ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema bližnjemu. Ponovno otkrijmo kako čovjek zapravo ima potrebu za Stvoriteljem! I to je jedna od osnovnih ljudskih potreba, uz potrebu za ljubavi, za slobodom…
Čovječe, vjeruj u ljubav! Ljubi! Jer jedina važna stvar, kada budemo odlazili s ovoga svijeta, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom, kako kaže Schweitzer.
Jer, svaki trenutak proveden u ljubavi naša je trajna vrednota koju više nitko ne može izbrisati. To ostaje naše trajno bogatstvo koje ide s nama u vječnost! Čovjek koji ljubi silno je bogat jer je ljubav vječna i ne može se više ni na kakav način „istrgnuti“ iz čovjeka.
I ako čovjek prestane ljubiti, svaki trenutak ljubavi ostaje zauvijek upisan u njemu i postaje njegovo trajno bogatstvo.
Zato nema „nesretne ljubavi“! Ne može je biti, kaže Viktor Frankl. „Nesretna ljubav“ po sebi je proturječnost. Jer, ili stvarno ljubim – tada se moram osjećati obogaćen, nezavisno o tome hoće li mi ljubav biti uzvraćena ili ne; ili pak zapravo ne ljubim, gledam nešto prolazno, tjelesno, nešto za sebe, nešto što meni treba; gledam mimo osobe. Tada svakako mogu biti nesretan, ali u tom slučaju ne ljubim.
Da bi mogao ljubiti, čovjek, rekli smo, mora biti ljubljen – mora biti svjestan da je bezuvjetno ljubljen od Stvoritelja. Ali i drugo, da bi mogao ljubiti, čovjek mora najprije poštovati i voljeti sebe. Naravno, ovdje se ne misli na egoističnu ljubav ili narcisoidnu ljubav koje nemaju ništa s ljubavi. Zdravo voljeti sebe znači otvoriti oči za dobro u sebi, za vrijednosti u sebi, imati dostojanstvo čovjeka, imati smisao, poštovati sebe i svoju jedinstvenost, imati unutarnji mir, poštovati prirodni moralni zakon, stalno rasti i razvijati se, otkrivati svoje talente, težiti za vječnim vrednotama u sebi, osloboditi se svih vezanosti, misliti, govoriti i raditi pozitivno… Tek kada istinski poštujemo i volimo sebe, možemo voljeti i poštovati i druge ljude.
Ljubav ima ogromnu moć. Ne postoji čovjek koji ne reagira na istinsku ljubav.
Potreba za ljubavlju jedna je od osnovnih ljudskih potreba. Roman „Jadnici“ Victora Hugoa najbolje nam prikazuje tu stvarnost. Bivši zatvorenik Jean Valjean, kojeg svi izbjegavaju zbog njegove prošlosti, pokrade dobrog starog biskupa koji ga je primio na prenoćište i objed i pobjegne s dva skupocjena svijećnjaka. Kada ga policija ulovi i dovede natrag k biskupu, biskupov čin ljubavi i opraštanja u potpunosti mijenja Valjeana za cijeli život… Ljubav je najsnažnije oružje na svijetu. U Zagrebu se upravo prikazuje istoimeni film!
Postoji veliko neznanje i veliki nesporazumi o ljubavi. Potrebno je, stoga, naučiti prepoznati i razlikovati što ljubav jest, a što nije! Ljubav nije uzimanje niti trgovina: ja tebi ovo, a ti meni ono. Ljubav je nesebično davanje… Čovjek mora znati da ne donosi zadovoljstvo toliko ono što nam drugi daju, već ono što mi damo drugima. Kada tražimo i očekujemo, tada smo prosjaci. Kada dajemo, tada smo bogati. Čin davanja zapravo je sam po sebi primanje: ja prihvaćam zadovoljstvo što ti primaš nešto dobro što ti mogu dati. Ljubav se slobodno i iz dubine srca daje i ona se po svojoj naravi mora dalje dijeliti s drugima. Ljubav raste po ljubavi. I ona se uči samo ljubeći. Tu je matematika drugačija: što više daješ, više imaš!
Ljubav nije posesivnost. Posesivnost znači „imati“ nekoga, a tu nema davanja, dakle, nema ljubavi. Ljubav nije ni ljubomora. Tu se odnosi prema osobi kao prema vlasništvu. Svakako da ljubav nije ropstvo i ovisnost o osobi. Ali ni zaljubljenost nije ljubav, iako se iz nje može roditi ljubav. Zaljubljenost je odnos koji se svodi na sviđanje i nesviđanje. Zaljubljenost se oslanja na vanjsko, psihofizičko sviđanje, na nešto „na“ osobi. Sviđa nam se tjelesni izgled ili neka psihička osobina, dakle nešto što ta osoba „ima“. Ne bira se određena osoba, nego se preferira određeni tip, najčešće prema izgledu ili karakteru.
Kod prave ljubavi, onaj tko voli ne voli samo nešto „na“ voljenoj osobi, nego upravo nju samu. Dakle, ne nešto što voljena osoba „ima“, nego upravo to što ona „jest“, bez obzira na to što ima. Ljubav je doživljavanje drugog čovjeka u svoj njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Važna je bit te osobe, sama osoba. Za onoga tko je voli ta je osoba nezamjenjiva i nenadoknadiva, a da ne mora uopće za to biti zaslužna. Jer, čovjek je više od emocija. Zato, i kad imamo negativne emocije prema nekoj osobi, možemo je i dalje ljubiti. Ljubav je razumijevanje i potpuno prihvaćanje ljubljene osobe. Prava ljubav usmjerena je na srž same osobe.
Ljubav je nešto što nas čini boljom osobom! Phil Bosmans je napisao: „Cvijetu treba sunce da postane cvijet, a čovjeku treba ljubav da postane čovjek!“
Ali, o ljubavi ne treba puno pričati – da bismo je razumjeli, jednostavno treba ljubiti!
Stoga, ohrabri se, čovječe, vjeruj u ljubav i ljubi!
Kamo teku tvoji dani?
