Piše: Ana Perišić, hagioasisetntica
Na temu ljubavi puno se toga govori, nju se opjevava, slavi, za njom se uzdiše i prolijevaju suze. Što je ljubav uistinu? Prof. Ivančić naglašava: „Ljubav je iskustvo i povjerenje da sam nekome dragocjen i da će me uvijek štititi. Ljubav je vjera da je onaj s kojim sam u susretu dobar i da će dati sve što je obećao. Ljubav je oslanjanje života na osobu kojoj vjerujem da je sretna što postojim. Ljubav je potpuno predanje osobi koja me jedina može zaštititi od svih opasnosti i prijetnji. Ljubav je egzistencijalno prepuštanje nekome u kome nalazim spas života, mene kao osobe i moje budućnosti. Ljubav je sreća što prepoznajem osobu kojoj sam dragocjen i koja u meni vidi ostvarenje sebe. Ljubav je sigurnost u naručju osobe koja za mene živi” (Roditelji, učitelji, učenici , Teovizija, Zagreb, 2016. str. 34.).
Tko je pak osoba? Profesor kaže:
„Osoba nije organ nego čudesna svjesna čovjekova stvarnost u kojoj on prepoznaje sebe i svoje jastvo, a istodobno drugoga kao „ti”, osobu koja stoji njemu nasuprot i s kojom on može komunicirati” (Antropologija – patologija – terapija, Zajednica Molitva i Riječ, str. 9).
Mogli bismo se zavarati misleći da je čovjek po ovoj zakonitosti sposoban prepoznati samoga sebe i susresti se u komunikaciji prvenstveno s drugim čovjekom, no riječ je zapravo o svjesnosti da je biće od drugoga. Radi se temeljno o susretu čovjeka kao bića s izvorom svoga postojanja, bitkom, Stvoriteljem, jer da bi čovjek mogao spoznati samoga sebe, on treba onoga od koga je potekao i od koga trajno živi. Tek u otkrivanju sebe čovjek spoznaje da mu je život darovan, a zbog toga u slutnji spoznaje i Darovatelja. To darivanje čovjeka od Stvoritelja jest savršena ljubav. To iskustvo svako dijete ima već od trenutka začeća, budući da ima duhovnu strukturu. Stoga, jer je od Apsolutne ljubavi stvoreno biće, čovjek, pojedinac, originalna, neponovljiva osoba, prepoznaje ljubav kao životvorni dah, čežnju od koje opstaje. Zato je čežnja za ljubavlju najlogičnija ljudska potreba. Tu ljubav profesor naziva pasivnom, nezasluženom, u potpunosti darovanom. No je li primljena, tj. cjeloživotno primana ovisit će od iskustva doživljene ili pak manjkave ljubavi koju je osoba još kao dijete trebala dobiti od ljudi koji je okružuju. Ukoliko je bazična ljubav od roditelja bila prezentna, stvarna, utoliko će dijete biti otvorenije povjerenju kroz život. I ako osoba nije doživjela laži i prevare tijekom života, spoznaja da je ljubljeno biće bit će pokretač ostvarenja njenog poslanja, kao i novih povjerenja s ljudima u suživotu.
Postoji li itko od ljudi u svijetu koji je uvijek doživljavao jasne znakove vrednovanja od drugih osoba te time i samih roditelja? Ne postoji. Ipak, treba li čovjek tumarati ovim svijetom bez spoznaje da je iskreno voljen? Kako doseći spoznaju da smo svi mi ljudi bezuvjetno ljubljeni od Stvoritelja? I može li se uopće iz narušenih odnosa nanovo izgraditi povjerenje protkano ljubavlju i sigurnošću da sam i u toj krhkoj drugoj osobi pored mene ljubljena? Odgovori se ne traže „odozdol”, čovjek čovjeku nije potpuna sigurnost. Odgovor se pronalazi „gore”, jer i sama riječ „antropos” znači „onaj koji gleda gore”. Ne radi se ovdje u uzdignutosti glave i razuma, želeći tako ne gledati u patnju koju čovjeku stvara svijet, nego u traženju sigurnosti, duboke spoznaje i osposobljenosti da možemo primiti život i ljubav od Stvoritelja. Filozofska antropologija tu se susreće s kršćanskom, u kojoj čovjek jasno prepoznaje Stvoritelja kao Osobu, onoga koji je ujedno Ljubav u svoj svojoj punini. Ta komunikacija je nužna, gotovo jedina potrebna. Sve se iz te spoznaje i sigurnosti razvija.
No Apsolutni bez čovjekove slobode da primi njegovu ljubav, ne čini prisilu. Jedini korak koji čovjek treba samostalno, osobno učiniti, jest prihvatiti darovano. Tu je korijen najveće ljudske patnje, u odsustvu hrabrosti reći „da” Stvoritelju. I takav nastavlja tumarati svijetom, iz dana u dan ranjavajući povjerenje kroz odnose s drugima, patnicima kao što je i on sam. Ima li izlaza? Ima!
Koraci k slobodi za ljubav
Koraci koji vode k slobodi za ljubav, susret s Ljubavlju, počinju prvim:
- Sabranošću nad temeljnim egzistencijalnim pitanjima. Sabranost je odluka da ostavljaš vrijeme za najvažniji susret u danu, životu. Taj susret ima tri koraka: sa samim sobom, sa Stvoriteljem i na koncu s drugim ljudima. Egzistencijalna pitanja pomažu da vidiš gdje si glede biti svoga života: tko si zapravo ti i koji bi trebao biti smisao tvog neponovljivog života? To te propitivanje podiže iznad stvarnosti svijeta. Potrebno je ostaviti vrijeme za taj susret s onim temeljnim javstvom u sebi. No da bi se nanovo otkrio, kako u originalnosti, tako i u vrijednosti, potrebno je „skočiti u nesigurnu sigurnost”: tko si Ti od koga sam, tko si Ti koji si mene meni darovao? Te potom reći „da” Životvorcu. Ta sloboda za Apsolutnog je nužna, nezamjenjiva da bi moj relativni duh primio Ljubav. Primamo i ljubav i Osobu. Bivamo osposobljeni prepoznati originalnost, ali i životvornu snagu da sebe ostvarujemo te time postajemo sretni. Samo iz Apsolutne ljubavi možemo dobiti onu ljubav koja nam je manjkava. Ono što od ljudi očekujemo trebao bi biti suživot, produbljivanje i ostvarenja tako željene sreće, ali spoznaju da smo bezuvjetno vrednovani ne može se dobiti od čovjeka.
- Sljedeći koraci su praštanje osobama koje su nas povrijedile, jer iz ljubavi koju smo dobili kroz praštanje čuvamo osobno dostojanstvo i otpuštamo zlo drugima. No budući da nema savršenih ljudi, onda osobno pokajanje daje čovjeku sposobnost da bude čovjek vrednota, da ga nazivamo karakternim.
- Treće je pak otkrivanje dobra drugih, unatoč njihovoj „maski”.
- I četvrto: odluka za dobro, očekivanje novih zdravih odnosa. Kaže se da je čovjek vrhunsko biće kada je u stanju priznati zlo svojih misli, riječi, očekivanja, djela, ali i propusta, te kada je u stanju vidjeti drugoga kao dragocjenost. Samo srce koje prožima Ljubav biva sposobno odreći se svojih slabosti i bez zadrške poštivati, podržavati i voljeti drugoga pored sebe. Budući da je čovjek duhovna duša, on je u stanju moći biti ljubljen i ljubiti, potom u stanju je htjeti da se u svojoj slobodi uvijek iznova odlučuje za temeljnu vrijednost i dobro drugoga te da vjerom dotiče ono što još nije ostvareno. Ozdravljenje napukle ljubavi s drugim ljudima traži ustrajnost, povjerenje u dobro i na koncu susret u punini s Apsolutnom ljubavi.
Imaj vrijeme u danu da u sabranosti promišljaš: tko si i od koga si? Potom si u pamet dozivaj stvarne slike Stvoritelja, kakav je zapravo On, koje su Mu karakteristike? I vježbaj se u predanju, daruj Mu svoj život i primaj ga nanovo iz Njegove ruke, jer ako je On apsolutna vrednota pa zar uopće ima mjesta sumnji da ti koji si od Njega nisi vrijedan? Neupitno si dragocjen! Upijaj tu istinu o sebi. Vraćaj se na nju dok god ti srce ne bude mirno pa tek tada otpuštaj zlo i nebrigu drugima. Samo iz primljene ljubavi i spoznaje vrednovanja bivamo osposobljeni otpustiti muku i nepravdu, ujedno postajmo sve sposobniji za novo povjerenje, za ljubav, istinsku pravu, onu koja ne zahtjeva nego se daruje.
Iz hagioterapijske prakse crpim sigurnost da nema te uvrede koja se ovim „koracima“ ne može nadvladati. Sjećam se jedne mlade žene koju je suprug preljubom duboko povrijedio. Nakon što su oboje dolazili neko vrijeme, a većinu susreta su bili ponaosob, gdje im se pomagalo da prevladaju osobnu patnju, povrijeđenost, razočaranost, bili su u stanju nastaviti i s bračnim životom. Ona mi je na koncu rekla: „Ja nisam zaboravila što je učinio, ali sam se s vremenom izdigla iznad patnje. Mene ona više ne dotiče kao da se i nije dogodila baš meni”. Sjećam se i mladića kojeg je vrlo ružno povrijedila bliska osoba s kojom je surađivao.
Nakon što smo hagioterapijski prolazili put od posvješćivanja i odluke za temeljno dostojanstvo, upoznavanja kakav je zapravo Stvoritelj, do prepoznavanja originalnosti i na koncu praštanja baš toj osobi, svjedočio je. Ispričao mi je zgodu njihovog susreta u kojoj je sebe promatrao kako reagira na tu osobu, uočivši da mu je srce bilo u dubokom miru te da je bez problema nastavio komunikaciju s dotičnim čovjekom. Bio je neopterećen hoće li se ta osoba pokajati i promijeniti, njegova sloboda uistinu je bila slobodna. Radost je bila veća kad je uočio da čežnja za pomirenjem biva obostrana.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
