Pripremila: Marina Ćavar
Na početku 2026. godine odlučila sam poći putem vrlina i kreposti. Jedna krepost ili vrlina mjesečno. Odlučila sam prakticirati ono što nam je prof. Ivančić ostavio u jednom od svojih posljednjih navještaja prije preminuća. Govorio je kako su kreposti i vrline čvrsti bedem i kula protiv zla i grijeha, a upravo sam to željela, neku jaku zaštitu da ono u čemu sam odlučila ustrajati i ostane u meni.
Još dok sam bila dijete zaintrigirao me naslov jedne knjige u spavaćoj sobi mojih roditelja. Stajala je na noćnom ormariću, bila je tanka, s likom bijelog poprsja nekog grčkog junaka i zvala se: „Karakter”. Kako sam upijala sve iz mamine i tatine biblioteke, od Sartrea do nobelovke Pearl S. Buck, Dostojevskog i Tolstoja, ovo je bila nova poslastica za mene. Ali, ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Poticalo je na promjenu, s mnoštvom primjera, poticaja i puteva kako postati vrhunski čovjek. Puno godina kasnije uzela sam tu knjigu i nosila je sa sobom kud god bih putovala. U njoj su se skrivale sve moje čežnje. Biti čovjek vrlina, tako nedostižno, tako daleko, kao da trčim maraton, tako zahtjevno, a tako plemenito… Uživala sam uvijek ponovno iščitavati tu knjigu – „škrinjicu s blagom”.
Izgubila sam ju. Prošle su godine. Onda sam opet došla na jedan drugi način do slične knjige, Aristotelove „Nikomahove etike”, na fakultetu, kao obvezne literature. Knjiga je bila jako debela i zabrinjavalo me kako ću je i kad pročitati. No, onog trenutka kad sam krenula, shvatila sam da je to samo nadogradnja one male knjižice iz mog djetinjstva. Ispisala sam si bilješke iz cijele knjige, opet se oduševila, zainteresirala, shvatila, to je ono što želim u životu, naći taj put umjerenosti, razboritosti, pravednosti… Zato su ti grčki filozofi djelovali tako dostojanstveno i časno, razmišljala sam. Zato je Sokrat mogao popiti otrov i umrijeti, kako bi umro za nešto neprocjenjivo. Nije ga bilo strah…
Nekako u isto vrijeme, polagala sam ispite i prolazila točke formacije u Zajednici Molitva i Riječ. U četvrtoj točci, metodologiji nove evangelizacije, došli smo do profesorovih navještaja. Otkrila sam tamo jedan divan, sažeti tekst, upravo nastavak ovih mojih posebnih dvaju knjiga….
Ovaj put je bilo drugačije. Nisam se samo oduševila i divila, nego sam od prof. Ivančića dobila i konkretne smjernice za djelovanje. Odreći se prvo poroka ili ružnih navika. No, zatim, obavezno, odlučiti se za suprotno. Npr. ako si psovao, sada blagoslivljaj. Zatim, pogledaj što ti donosi to dobro i o tome razmišljaj. I na kraju, sad osmisli strategiju, što ćeš činiti da od sada stalno blagoslivljaš. I sad samo misli o blagoslovu, više uopće ne misli kako si nekada psovao. I vidjet ćeš u trenucima kriza, duhovna duša će toliko biti u novome da neće reagirati psovkom, već spontano blagoslovom.
Siječanj 2026.
MILOSRĐE
Razmišljala sam koju novu krepost ili vrlinu usvojiti (neke već jesam). Onda mi je došla ponovno u ruke knjižica Utemeljitelja ZMR, Antropologija, patologija, terapija. Iako sam je i položila i koristila često, zainteresirala me je lijepa krepost milosrđa, na sasvim drugi način. Jedna rečenica mi je bila ključna: „Čovjek čini puno zla i zaslužuje osudu, ali milosrdan čovjek radije oprosti”. Provodila sam je danima. Uočila sam koliko jedna rečenica može dobrog učiniti u mojoj obitelji i međuljudskim odnosima, ali prvenstveno u meni. Donijeti mi mir i slobodu.
Veljača 2026.
LJUBAV
Ovaj mjesec sam odlučila usvajati krepost ljubavi, ali opet na sasvim nov način. Iz iste knjižice Antropologija, patologija, terapija. Nova rečenica bila je: „Primati od drugoga koji me ljubi ono što mi daje s dubokom zahvalnošću”. Promislila sam i uočila koliko sam često u sebi nesvjesno gajila manjak zahvalnosti. Počela sam s malim koracima, a dogodile su se zaista velike stvari. Ne možete zamisliti (to se mora samo probati) što znači ljudima zahvalnost. Ovaj mjesec je bio jako plodan u interpersonalnim odnosima, jer što sam ja više zahvaljivala ljudima koji me ljube, od njih sam više dobrote dobivala, a ja postajala drugačija.
Ožujak 2026.
KROTKOST
U ožujku me nosila rečenica iz knjižice Antropologija, patologija, terapija: „Srdit čovjek srdžbom vrijeđa ljude i Boga”. I bilo mi je zaista strašno. Povrijediti ljude, da, ali zar zaista moja srdžba vrijeđa Boga? To mi je bilo bolno, kad sam malo više počela razmišljati. Zar onog Boga, koji visi raspet na križu, sav izmučen, krvav…? Došlo mi je da zaplačem. Išla sam malo, pomalo, s tom slikom sada u srcu i glavi. Jedna osoba je stvarno napravila glupost, umiješala mi se u posao i nisam ga mogla napraviti kako treba, bila sam nemoćna zbog njenog ponašanja. Inače, odmah bih reagirala, ali već sada „uvježbani” glasić duboko u meni me je zamolio: „Hajde, nemoj ništa reći, ovaj put!” Ta neka milina u meni, nešto, poput glasa, što se razlijevalo u srcu. Poslušala sam… Istog dana navečer bilo je neko primanje s domjenkom. Ta ista osoba, koja je ujutro napravila glupost, prišla mi je nasmijana, sretna i mi smo s humorom razgovarale. Nije imala pojma da sam ju htjela izgrditi, i pomislila sam da sam to napravila, tko zna kako bi izgledao večerašnji susret. Podijelila je sa mnom u povjerenju neke intimne stvari iz svog života koje sigurno ne bi da sam reagirala ujutro drugačije. Još jedna rečenica mi je znakovita iz Evanđelja: „Blaženi krotki, oni će baštiniti zemlju”. Zaista, ovo je veliko obećanje.
Ovo je ono dobro, no ono manje dobro je da ako se ulijenim, zaboravim, zapostavim sve što sam gradila danima, može se dogoditi da se opet vrati porok ili negativna navika, kao što mali korov nikne tik uz prekrasan cvijet i guši ga. Prof. Ivančić u svom Navještaju napominje da su kreposti i vrline uvjet da bi Duh Sveti mogao djelovati i to mi je najveći poticaj.
Ovo je moje iskustvo. A vaše?
