Piše: Ana Perišić
Vrijeme pred nama naziva se ljetnim odmorom, no hoće li to i biti ovisi o onome što postaje naš prioritet, koji nam je cilj, što nas uopće odmara i čini novima? Mnogi ljudi koji rade ono što vole, što je u sklopu njihovoga životnog poziva, osjećaju se odmornima i kad nisu na slobodnim danima, a koji se pak okreću potrebama tijela, na toj razini i ostaju. Ono što bi trebao biti poticaj da se izdignemo iznad muke obveza i očekivanja svijeta jest odvajanje vremena za sabranost, potraga za mirom i sadržajima koji čovjeka bude na odaziv za život po vrednotama. Dani koji slijede prigoda su da ozdravimo u svojoj duhovnoj duši jer bez njenog zdravlja nemamo sposobnost razvijati se u svojoj originalnosti, talentima, onome što možemo i trebamo biti.
- Odvojiti vrijeme za sabranost traži mirno mjesto, odvojenost od ‘buke dana’. Sabrati se znači svjesno se odmaknuti od izvanjskog što čovjeka isključuje iz bitnosti. To nije spavanje, to je budnost iznutra, usredotočenost na spoznaju: tko sam. Sabranost je aktivnost u kojoj se susrećem sa samom/im sobom. Evo prijedloga za ovaj korak, kroz dijelove molitve koju je prof. Ivančić vodio nakon svojih Nagovora: „To sam ja, to si ti, u svijetu koji nije tvoj. Gledaj mirno sebe kao jedinku: baš ja, u tom svijetu, u kojem ne znam čiji sam, odakle sam, zašto moram tu živjeti. Tu gdje si, na vjetrometini, može ti toliko toga nauditi. Samo gledaj sebe. Tko sam? Čiji sam? Među sedam milijardi ljudi JA imam samo sebe“ (18. 1. 2016.).
- Da bi se dobio odgovor ne zadržavamo se na sebi, na racionalizaciji sebe same/oga, nego svoj nutarnji pogled okrećemo prema Onome: od koga ja jesam. Čovjek nije sam sebi svrha, on ima svoj Izvor, Stvoritelja. Tu je razlika, duhovno-antropološko nije neka vjerska praksa samootkupljenja, autorefleksije ili autosugestije. Čovjek je biće od Drugoga, to je istina o nama. Što me onda ozdravlja? Prisjećanje na to tko je zapravo Stvoritelj, što Ga odlikuje? Izvor čovjekovog postojanja je Osoba, Bitak, On je apsolutna dobrota, ljubav, istina, ljepota i mir. Kako ozdravljam? Kako ulazim u puninu svoje temeljne vrijednosti? Tako da je spoznajem i njoj se iskreno otvaram. Nije to nikakav psihički napor, to je svjesna otvorenost srca i uma, moje „DA” Životvorcu. Može ti pomoći sljedeći korak prof. Ivančića: „Sada mirno, polako, gledaj: postoji Stvoritelj svega, i tebe. On ima dobar plan za tebe, ne boj se. Gledaj kako se dijete potpuno prepušta majci. Ona će mu pomoći, hoće ga hraniti, hoće presvući, utješiti… Privini se ti sad uz Oca nebeskog. To znači osvijestiti: ma bit će sve dobro. I smrt i patnja i ne znam što da se dogodi, bit će dobro, On mene voli, zato me stvorio. S totalnim povjerenjem: sve će biti dobro. Bog je moj tata i majka“ (1. 2. 2016.).
- Ovih dana često se propituj: što je čežnja tvoga srca? Što su tvoji talenti, ono što još slutiš u sebi da bi trebala/o ostvariti? Kad ćeš znati koje su čežnje istinski za tvoj put određene? Čežnje su odraz onoga: biti, a ne: imati. Ono tjelesno je ljudsko, obično se izražavaju kroz površne želje, a čežnje donose mir i spremnost da ih se i uz muku isplati ostvarivati i da za njih nikad nije kasno. U knjizi Lijepo je što postojiš prof. Ivančić piše: „Promatram sebe i vidim svoju čežnju za dobrim jelom, odijelom, dobrim društvenim položajem, čežnju da imam, da budem siguran. A onda me druga čežnja povede na nove putove i kaže da zaboravim sve što imam i da počnem graditi nešto novo, razmišljati, meditirati, moliti, istraživati, mijenjati srce i donositi nove, poštene, humane odluke“ (Teovizija, 2025., str. 11).
- Često će se u ovo koračanje uplesti tuga zbog uvreda ili naših osobnih pogrešaka prema drugima. Povjerenje je nužnost za ostvarenje ne samo zdravih odnosa s ljudima u suživotu, nego i zbog jasnije spoznaje Stvoritelja, a na koncu i naše stvarne svjesnosti da bezuvjetno vrijedimo. Patnja se produbljuje jer od drugih očekujemo da nas nikad ne povrijede, a onda uočavamo da ni sami nismo sposobni druge voljeti. Zato su potrebni koraci praštanja. Oni su kao lijek, oni su nužnost za ozdravljenje naše interpersonalnosti. Taj lijek se razumski ne raščlanjuje, za njega se odlučujemo. Iskustva su fascinantna, vrijedi da i sam/a isprobaš, ustraješ do potpune slobode od tuđe i osobne krivnje. Podsjeti se što prof. Ivančić kaže u knjižici Ako oprostiš: „Opraštamo li nekome zato što je slab, dopuštamo mu da bude jak. Opraštamo li zločincu zato što je zao, dopuštamo mu da se promijeni. Kada opraštam nekome tko mi je napravio veliku štetu, tada mu zapravo dajem priliku da popravi tu štetu, da se pokaje, promijeni i da zaželi biti čovječan i dobar. Tko se od svoje zloće ne može obratiti, taj ne može imati ni koristi od moga oproštenja. Tko se ne kaje za svoje grijehe, tome neće koristiti moje oproštenje. No ono koristi meni. Opraštajući drugima, ja sebe oslobađam mržnje, rušim zid između sebe i Boga, ostajem na strani čovječnosti i pravde“ (Teovizija, 2023., str. 93).
- Što mi je raditi ovoga ljeta da stvarno budem korisna/tan svijetu, društvu, Domovini, Crkvi, svojoj obitelji, pa i samoj/me sebi, što mi je činiti da činim ono najbolje? U mnogim svojim knjigama, emisijama i propovijedima prof. Ivančić znao je naglasiti: mislite, očekujte i činite dobro te blagoslivljajte narod. Ono što očekuješ, čemu se nadaš, to ti se i događa. Ako spoznaješ da si ljubljen/a, prihvaćat ćeš ljude makar i nisu uvijek dobri prema tebi, ti ćeš ih tom ljubavlju dozivati k dobru. Prati svoje misli i riječi, koliko strepnje, straha, ali i negativnosti, grubosti i zloće ima u njima. Odluči se danas biti novi čovjek. Odluka je nužan korak da bi te dobrota Bitka, Oca nebeskog počela ispunjavati. Slaba je ljudska snaga, samo Božjom ljubavlju se pobjeđuje. Ustraj, podsjećaj se, ustraj i bit će. Knjižica Za bolji svijet (Teovizija, 2023.), prof. Ivančića, može ti višestruko pomoći. Evo nekih kratkih citata koje je prof. ovdje sabrao: „Oče nebeski, ti si moj Gospodar. Čini sa mnom što hoćeš. Daj mi ono što smatraš da je za moje dobro. Uzmi od mene ono što mi škodi. Učini da moja volja bude tvojoj jednaka. Blagoslovi mene i blagoslovi svijet. Blagoslovi me danas i blagoslovi me sutra. Blagoslovi me sve dane mojega života“ (Blaise Pascal). Ili sljedeći: „Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj“, čineći to svjesno i ustrajno.
Ne dopusti da ti vrijeme isklizne kao pijesak kroz prste, svi smo mi ipak gospodari svojega vremena. Stoga, činimo dobro, činimo dobro svom umornom javstvu i onima koji se samo iz tvojega dobrog primjera mogu pokrenuti prema životu. Živimo!
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
