Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Jedan posve običan događaj kojem nisam pridavala nikakav značaj, a to je bilo hagioterapijsko predavanje o praštanju i moći oprosta, u meni je izazvalo bujicu emocija koje su me potaknule na uključivanje u hagioterapiju.
Moj život promijenio se onog trenutka kada sam nakon dužeg vremena sumnje našla vidljive dokaze suprugove nevjere. Potvrda mojih sumnji uzrokovala je moj slom i uništila dvadesetpet godina braka u kojem je rođeno četvero djece. U prvom trenutku doživjela sam neizmjernu ljutnju, bijes, stanje očaja, beznadnosti. Unatoč svemu imala sam volju za nastavak zajedništva , silno sam željela da suprug pokaže osjećaje i iskaže žaljenje i volju za drugačijim sutra, ali to se nije dogodilo.
Otići i ostaviti osobu koju voliš, koju doživljavaš kao svoju snagu, čovjeka bez kojeg ti se svijet ruši pod nogama, nevjerojatno je teško i bolno. Ostati sa suprugom, ali kako?
Kako da svakodnevno doživljavati nevjeru i laži? Jednostavno ne mogu! U tim trenucima boli postala sam svjesna svih poniženja koja sam zanemarila zbog mira u kući, svih prešućenih svađa da se ne kvari raspoloženje u društvu, svih izdaja i odricanja mene kao žene, kao osobe.
Izabrala sam s djecom otići od supruga, misleći da će ga možda gubitak obitelji osvijestiti. No ni to nije donijelo promjenu. Bez obzira na muževu nevjeru, u mom srcu nije bilo ni najmanje mržnje ni osvetoljubivosti, već duboka ljubav. Ljubav koju ništa nije moglo uništiti, ali sam željela da budem podalje od supruga. S ovom težinom na duši uključila sam se u hagioterapiju s jedinom željom, oprostiti do kraja, izgubiti sve što me vuče u ljutnju i čini nesretnom.
Kroz hagioterapijske susrete naučila sam koliko sam važna Stvoritelju, koliko me on ljubi, koliko u meni ima njegove snage za dalje, jer stvorio me baš ovakvu kakva jesam, punu ljubavi za ljude, bez želje za osvetom i bez potrebe za mržnjom.
Ustalila sam se u dobroti, koja je temelj mog postojanja i koja me nosi. Svojim dubinama volim svog supruga, on je otac naše djece, udala sam se iz ljubavi i sa željom da ostarimo zajedno, ali život je donio drugačiji scenarij. Shvatila sam da su ljudi nesavršeni, tako da sada svoje povjerenje oslanjam na vječnu osobu, koja ima bolju budućnost za mene.
Hagioterapijska praksa priznavanja svojih nesavršenosti, zatim praštanjem sebi, Stvoritelju, a posebno suprugu, skidalo je s mene neki zaostali teret i oslobađalo me ljutnje. No shvatila sam da je praštanje dugotrajni proces, te nastavljam s tom praksom.
Nakon svega mogu reći da više volim sebe i važnost svog života, bivati u izvoru postojanja i nastaviti radosno živjeti s onim što imam. Nekako sam se nastanila u ljubavi i dobroti. Iz te ljubavi mogu ljubiti i one koji su mi nanijeli bol i patnju, ljubiti i one koji su me izdali.
Na kraju jedino ostaje ljubav, ljubav koja nosi prema Svevišnjemu i daje snage za bolje sutra.
