Piše: Nera Spehnjak
Koliko puta smo trebali napraviti neki važan posao, učiti, pročitati knjigu … a odgađali smo dokle smo god mogli. Odustajanje, provlačenje, nedostatak ustrajnosti, reda i kontinuiteta možemo uočiti na svim područjima aktivnosti i života. Upravo opisujem sebe, odraslu i punoljetnu osobu s mnogo radnog i životnog staža.
A naši učenici u novim okolnostima nazvanim „nastava na daljinu“?! U jednom su trenutku postali „učitelji“ sami sebi prema uputama koje im šalju njihovi učitelji. Sve je dobro ako leđa čuva roditelj koji postaje „nad učitelj“ koji ih pokušava usmjeriti i pomoći koliko može i zna.
No, kako je onima koji su ostali oslonjeni sami na sebe? Kojom snagom mogu odgovorno kreirati vrijeme u svom danu? I kako ih probuditi iz zamrlosti i sve većeg nereda kojeg su ostavili neodrađeni zadaci?
Do sada sam pri računalu radeći provodila po cijele dane, očekivala gotove radove, ljutila se zbog neaktivnosti nekih učenika. A onda sam odlučila, postat ću ja na drugačiji način revna u poslu, kontrolirati ću svoje sate u danu i u njima postaviti jasan red i disciplinu u kojoj će prioritet biti molitva za njih, osobito za one učenike za koje znam da ih je život već sada teško izranio. Uza sve to strpljivo sam ih poticala na rad, unaprijed u sebi prihvaćajući svaki ishod.
Moj novi stav ubrzo je urodio plodovima. Mnogi oslonjeni sami na sebe pronašli su put iz onoga što ih je zarobljavalo, uspjeli su se aktivirati.
Ponekad ostanem začuđena koliko se može i na daljinu u duhu drugome pomoći. No, pitam se zašto kasnim, zašto se toga sjetim onda kada je već nastao neki problem. Odgovor je jednostavan – zaborav! Potrebno je biti budan i stalno svjestan te tako dragocjene duhovne sposobnosti čovjeka.
Važno se uvijek iznova dizati na duhovnu razinu, jer se samo tako može prepoznati problem i svjedočiti vjeru. Jer učenici pitaju. Upravo je prošlog tjedna učenicu Anu zanimalo što meni znači Isus. Iz svog opsežnog odgovora na daljinu izvlačim samo ovu misao:
„U razgovoru s Isusom započinjem svoj dan, s njim rješavam sitnice i događaje koji se događaju u danu. Ponekad se dogodi da pojurim u dan bez istinskog susreta s njim, na kraju toga dana zaključujem – dan“.
Da, zaista je šteta izgubiti darovani dan. Često znam razmišljati o tome koliko Stvoritelj ima strpljena sa mnom. Znači i ja moram imati strpljenja za druge. I sada kroz sve izazove nastave na daljinu, jasno mi je da se manjak reda, discipline i strpljivosti mora nadvladati najprije u meni, onda to prelazi i drugima, pa čak i na daljinu.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
