Moj put s profesorom Ivančićem
Piše: Zrinka Marinović Šarić
Novo djelovanje profesora Ivančića prodire iza zastora one strane. Smrću profesor nije prestao govoriti. Njegova riječ kao da je izmrvljena u tisuću slogova koji čine novu RIJEČ koja kao jeka opet poziva nebrojene u domovini i Europi. Množe se zrnca mudrosti Duha koje je neumorni svećenik sijao po svojem narodu u ime Crkve. Ulazio je u sve pore društva, pozivao sve strukture, dovikivao klericima i laicima da je Isus živ i da ga je susreo. Riječ profesora Ivančića, pomazana Duhom, naprosto leti svemirom, u zraku miriše na Nebo, dok se on smije sa svojim Šefom.
Mnogi je čuju, odazivaju se pozivu. Potrebiti je blaguju kao hranu u oskudici svojeg života. Neki je stavljaju kao melem na ranjenu dušu. Drugima je snaga u nemoći patnje. Oni žedni piju je kao živu vodu s Izvora života. Oslobađajuća je onima u strahu, a ohrabrujuća u tjeskobi. Žalosnima donosi utjehu s tračkom radosti. Zarobljenima ovisnostima vraća slobodu. Sve poziva da upoznaju sebe kao jedinstvenu i neponovljivu osobu. „Bogu ste svi jednako vrijedni i dragocjeni!” odjekuje Zagrebom i gradovima Lijepe naše. A svima odozgo dovikuje: „Lijepo je što postojiš!” Neumorni prebiru da je preslože za svaku dob, vrijeme i stalež.
SUPUTNIK SVAKOG ČOVJEKA
Naš suputnik hodi još s nama i osvjetljuje nam zamračeni um. Naprosto je živio što je vjerovao, a vjerovao što je propovijedao. Životom je odgovorio na pitanja pape Pavla VI. Njegov život bio je vjera koja je budila vjeru u svakome. Susretao se sa živim Bogom u svojem djelovanju. Zato je nastala suradnja između njega i Duha Svetoga, čije je djelo Hagioterapija, kojom je želio patniku olakšati patnju.
Profesoru Ivančiću, u pozivu svećeništva, bio je u srcu i umu hrvatski narod i patnički narod, ne samo naše zemlje, već cijelog svijeta. Vidljivo je brinuo za svakog čovjeka. Nije dijelio ljude na vjernike i ateiste. U svakom čovjeku vidio je šansu da probudi u njemu dobro. Htio je da iskra preskoči na svakog i da zapali svijet Apsolutnom Dobrotom. Njegova knjiga Za bolji svijet poziva svijet da ga čini boljim mjestom za život.
ČOVJEK KOJI NAS JE DOVEO STVORITELJU
Čovjek koji nas je doveo Bogu i na kojem se vidjelo da se s Njim druži. Opominjao nas je da su nam svi poslovi uzaludni ako nismo povezani s Isusom. Zato je pozivao laike da se povezuju s Božjim. Osposobljavao nas je da dođemo do iskustva vjere te da to iskustvo dalje prenosimo svugdje i svakome, kako bi svi doživjeli radost susreta sa živim Bogom. Smatrao je da je svakom upućen poziv Isusov te da svatko koga je Bog pozvao može držati seminare jer je u svakog stavio nešto originalno što treba svijetu. Dokazima je svjedočio da, ako se otvoriš Bogu, On te mijenja, a tek onda druge mijenja preko tebe.
Školovao nas je profesor Ivančić za najveličanstveniji posao na svijetu. Ponavljao je: „Evangelizirajući osposobljavaš čovjeka za Boga u svijetu, za Nebo na zemlji. Da se nikad više ne osjeća sam, usamljen, ostavljen, ničiji…” Provocirao nas je na promišljanje dubinsko postavljajući egzistencijalna pitanja. „Zašto je tako teško doći do Boga kad je On sveprisutan?” I odgovarao: „On je tu, a mi nismo blizu.”
ZAPOČELO JE MOJE DEVETNAESTE
Nakon mučnih tinejdžerskih godina, u svojoj 18-oj, doživjela sam susret sa živim Bogom! I u tajnosti živjela sam godinu dana s Isusom najsretnije dane života. Ali sam vapila za potvrdom Crkve i dobila sam je od čovjeka i svećenika profesora Ivančića na njegovom seminaru u Zagrebu. Oživljavali su me susreti u Frankopanskoj. Ali nakon nekoliko godina odselila sam u Kanadu s prvom tiskanom knjigom „plavom” Susret sa živim Bogom i Za bolji svijet. Ostali smo u vezi dopisivanjem. Nekoliko godina kasnije profesor dolazi u Kanadu kako bi održao seminar. Njegov posjet ispunio je moju kuću Hrvatskom i Duhom Svetim. Kao da me Isus pohodio. Bio je pun humora, igrao se s mojom dječicom. S mojim mužem brzo je postao blizak. Posjeti Hrvatskoj bili su posjeti profesoru na Kaptol 13. Povratkom u domovinu postao je naš kućni prijatelj. Još se sjećam kako se nasmijao kada mu je moj muž rekao: „Kad bih ja imao takvog poslovnog partnera kao što ste vi, osvojio bih svijet!” Muž je previše predan radu pa kad mu ukažem na to da treba zastati i duhovno se osvijestiti onda mi uvijek iznova ispriča: „Profesore, kao bih ja mogao tako kao vi duhovno djelovati?” Rekao mi je: „Moj Josipe, to je tvoj put, ne moramo hoditi svi na isti način do Neba.”
SVAKI SUSRET JE LJEKOVIT
Nema teme koju profesor nije mogao obraditi. Kroz svaku temu sam ozdravljala. Kad je govorio o braku, majčinstvu, priznanju, titulama, doktoratima… Pitala sam ga u šali: „Kako bih ja mogla steći koju diplomu?” „Pa što ti je, ti imaš šest diploma i muževu! Koliko imaš djece, toliko i diploma.” Uvijek je znao nazvati doma muža kad bih se ja vraćala s Kaptola. Time bi pokazao brižnost. Brinuo je kao svećenik, očinski. Želio je da mu donesem lavandu i smilje iz Poličnika te sam ih zasadila u njegovu dvorištu koje je bilo kao rajski vrt. A meni je dao sadnicu smokve koja je sada ogromna hagioterapijska smokva.
Bilo mi je ljekovito zvati ga profesor. To smo znali on i ja jer sam doživjela traumu od profesora tijekom školovanja. Kad smo morali polagati metodologiju evangelizacije, dok su nas ispitivali učitelji koje je odabrao, odmah me je pozvao da me osobno ispituje jer me je ubrzo nakon tih priprema poslao da držim seminare u Irskoj i Engleskoj. Vidio je moju izranjenost i s velikom pažnjom dostojanstva vodio me kroz sadržaj da me uvjeri da mogu pamtiti, a poslije me sam ispitivao.
A tek onaj čuveni Bljesak. Zanimljivo je kako nas je sve drastično različite sabrao. Da bi svatko na svojstven način, s različitog aspekta, upijao i prenosio Bljesak.
KROZ BLJESAK
Profesor je neumorno, pun mira, zarazne radosti, svaki dan, godinu dana raspirivao žar Duha u nama. Po znakovima vremena ukazivao je na goruću potrebu Kraljevstva Božjeg u koje moram prijeći. Pozivao je na odgovornost. Usmjeravao je na obrat odricanjem. Osvještavao je ono što moramo ostaviti, čega se to ne možemo odreći. Kako prepoznati zamke Zloga, kako nas „vitla”. Ukazivao je na opasnost od toga kako možemo jedni drugima gasiti duh, a time stvoriti zapreku da pridonesemo zajednici. Zato nas je poticao na nutarnju promjenu. Osvijestio je duh u nama i rasplamsavao Duha Svetoga. Osjetilo se zajedništvo.
Mogu li se zaboraviti iskustva duhovne naravi? Nemoguće. Jer su postala naše tkivo i krv.
ČAST I MILOST
Uz profesora i s profesorom zadnje tjedne i dane. Gledati velikog čovjeka kako Velik nastaje u nestajanju. Promatrati hrabrog patnika u tišini i osami svoje patnje. Vidjeti snagu duha u nemoći tijela. Slušati RIJEČ koja je Duh. Moliti s Njim, s profesorom, odan svom Prijatelju. Služiti krhkom biću, koje s dostojanstvom Čovjeka, umiva lice i brije se, možda zadnji puta. Puno sam čula, puno vidjela, puno se divila, a najviše me boljelo… Drugom prilikom ću nastaviti.
Muž me nikad ne tješi jer me smatra jakom ženom, ali to jutro trebala sam doći profesoru – a javljaju mi da je otišao svojem Prijatelju Isusu. Muž je vidio da me treba tješiti… Tješio me. Priznajem, bila sam slaba.
Hagioasistentica i evangelizatorica, rođena 1962. u Poličniku kraj Zadra sada živi u Samoboru, udata, majka šest kćeri. Prvi preokret u životu učinio je seminar profesora Ivančića 1983. u Zagrebu. S hagioterapijom se susreće 2000. godine. Intenzivno školovanje u hagioterapiji kreće s prvim međunarodnim studijem hagioterapije održanim 2009. godine u Zagrebu.
Centar za hagioterapiju u Samoboru osniva 2012. Drži individualne hagioterapije, tribine, redovite hagioterapijske susrete srijedom u Samoboru i seminare za evangelizaciju po Hrvatskoj i Europi.
