Piše: prof. dr. Tomislav Ivančić (Hagio.hr broj 4.)

Brojne su bolesti na fizičkoj i psihičkoj razini neizlječive. Pitamo se gdje su uzroci neizlječivih bolesti. U jednoj emisiji na HKR-u prof. Ivančić govorio je o epohalnom otkriću koje pruža mogućnosti sasvim novog pristupa zdravlju, ali i o nužnim promjenama u društvu. Filozofske znanosti, neuroznanosti, biološke, fizikalne i teološke znanosti početkom 20.-og stoljeća napravile su divovske korake u spoznaji čovjeka i rješavanju njegovih temeljnih problema. Stojimo na pragu sasvim novih zakoračaja u bolje sutra i u ozdravljivanju čovjeka. Budućnost ne pripada zlu, nego dobru i povjerenju u Stvoritelja. Uostalom, evo u nastavku što nam je znanost otkrila o Stvoritelju i čovjeku.

Hagioterapija traži uzroke neizlječivih bolesti i traga za terapijom tih uzroka. Medicina i psihijatrija, iako liječe i medikamentozno i psihoterapijski, ne daju zadovoljavajuće rezultate. Zato smo hagioterapijom krenuli istraživati treće područje čovjeka, njegovo antropološko područje.

Mi se „penjemo“ na antropološku razinu, tamo gdje je čovjek čovjek i tamo gdje je njegov izvor – u duhovnu dušu.

Istražujemo gdje su uzroci neizlječivih bolesti, otkrivamo da su na antropološkoj razini i zaključujemo da ih zato medicina i psihijatrija ne mogu izliječiti. Drugim riječima, hagioterapija traži uzroke neizlječivih bolesti na duhovnoj razini. Ne da liječi psihičke i fizičke bolesti, nego istražuje uzroke i traga za njihovom terapijom; kako da ih se oslobodimo, kako da umjesto zla dođe dobro na antropološku razinu, na kojoj je čovjek čovjek i osoba. Tad se sigurno mogu liječiti i sve druge bolesti jer ne mogu vjerovati da se neizlječive bolesti uopće ne mogu ili se neće moći izliječiti.

Ali siguran sam da smo, zato što smo zaboravili duhovnu razinu čovjeka, naime, antropološku razinu, osobnost čovjeka i ono gdje je čovjek bitno i specifično čovjek, došli do toga da imamo niz neizlječivih bolesti na druge dvije, detaljno medicinski razvijene stvarnosti i razine, na psihijatrijskoj i somatskoj razini. Ne možemo dosegnuti duhovnu razinu sa psihičke ili somatske razine; moramo je istraživati na antropološkoj razini.

ČETIRI RAZINE ČOVJEKA

Da bismo bolje razumjeli kako hagioterapija istražuje uzroke neizlječivih bolesti i traga za terapijom, treba spomenuti da čovjek u sebi ima četiri životne razine. Jedna je biološka razina, čiji je izvor vegetativna duša. Druga je psihička razina, čiji je izvor psihička duša, treća je antropološka razina, čiji je izvor duhovna duša. Četvrta razina vjerska je razina, čiji je izvor božanska duša u čovjeku, jer Duh Sveti pobožanstvenjuje čovjekovu dušu, po kojoj je dionik božanske naravi.

Na četvrtoj razini ne radi se o religioznoj razini jer religioznost pripada čovjekovoj duhovnoj duši, dakle antropološkoj razini, i ona je odozdo, a vjerska je razina odozgor. Vjerska je razina milosna razina, od Duha Božjega; ona je plod Božje objave.

Razlikujmo te četiri razine! Čovjek je biološko biće; to je njegovo tijelo koje mora hraniti i raditi da bi ga uzdržavao jer, dok ima tijelo, vidljiv je i koristan ovdje na Zemlji. Druga je njegova psihološka razina, koja u čovjeku povezuje biološku i antropološku razinu. Treća, antropološka razina, najvažnija je jer je po njoj čovjek sposoban govoriti, misliti, kreirati, po njoj je odgovoran, svjestan, slobodan, u njoj ima savjest, karakter, srce, po njoj transcendira, i tu je on zapravo vrhunsko biće među stvorenjima. Napokon, vjerska razina dolazi odozgor, od Objave, Bog se objavio; Isus Krist došao je u ljudskom tijelu da nam se pokaže i pomogne nam.

IZVOR ŽIVOTA

Znanost kaže da je duša počelo, princip života; u duši se dakle nalazi život i iz nje izlazi.

Svaka biljka i stablo imaju vegetativnu dušu iz koje izlazi njihov vegetativni život. Život u sebi, međutim, duhovna je dimenzija.

Život se nalazi u duši, ali je izvor života duh.

Duša je mjesto gdje se nalazi duh i duh stvara život; duh je zapravo život. Duša je, dakle, princip života, a duh je izvor života. Duh u duši čini da se život razvije. Život je duhovna stvarnost i izvor svih sposobnosti, aktivnosti i kreativnosti svih živih bića. Zamislimo, sve je u duši!

Ne smijemo reći da čovjek ima četiri duše, već se radi o četiri razine iste duše. Kao čovjek imam svoju biološku razinu, ali moja duhovna duša prožima moju biološku dušu i čini je ljudskom dušom. Tako isto prožima i psihičku i vjersku dušu. Kao čovjek imam svoju vjeru, svoju psihu i svoj vegetativni život.

Iz vjerske duše izlazi božanski život, iz duhovne duše izlazi ljudski život, iz psihičke duše psihički život, a iz vegetativne duše biološki, odnosno, tjelesni život. Antropološka razina drži sve druge na okupu. Biološki život, kakvog imaju biljke, najniža je razina života. Čovjekovu najnižu razinu, tjelesni život, ipak prožima njegova duhovna duša jer je u svim milijunima stanica u čovjeku duhovna duša koja ih oživljava. Viša je razina psihički život; to je razina životinje. Sljedeća je antropološka razina, koja je najviša razina zemaljskog stvorenog života. Vjerska pak razina nije život ove zemlje, to je život koji odozgor dolazi, od Boga darovani život kojim čovjek ne raspolaže; to je Božji život u čovjeku, čovjekovo sudioništvo u Božjoj naravi. I u biljci i u životinji različita je razina duha, jer sve što je život zapravo je duh u sebi, ali u raznim životnim mogućnostima.

Antropološki je život središnji život u čovjeku; on drži biološki, psihički, božanski život. Osoba je središte čovjeka sa svim sposobnostima. Osoba ima slobodu, ona spoznaje, svjesna je, ima cjelovitost, vidi sve oko sebe, kreativna je, transcendira, ima moral, intelekt, karakter, vjeru, ufanje, ljubav, osoba ima život.

UZROK BOLESTI

Na antropološkoj razini nastaju sve bolesti i šire se na ostale razine čovjeka.

Izvor svih dobara i zala na antropološkoj je razini, ne u tijelu ili u psihi, ili u vjeri. Čovjek odlučuje kakva će mu vjera biti, kako će psiha funkcionirati i kako će se tijelo ponašati.

Uzmimo samo biblijsku informaciju da je s Istočnim grijehom došla smrt. To znači da su došle i bolesti, što dalje znači da su došle i patnje, odnosno da je došlo svo zlo. Istočni grijeh nastao je u čovjeku, dakle, u čovjeku je izvor svih zala, fizičkih, psihičkih i duhovnih; u njegovu srcu i osobi, a ne izvan njega, ne u prirodi, niti u virusima i bakterijama. Kad čovjeka promijenimo na dobro, tad ubijamo izvor svih bolesti i svakog zla. Liječiti čovjeka na duhovnoj, antropološkoj razini znači napraviti u njemu obrat od zla prema dobru, okrenuti ga tako da vidi dobro u sebi, a ne zlo. Tad on najčešće i najbrže dolazi do zdravlja. Kad čovjeka promijenimo, sve se mijenja.

Kad počnemo vjerovati u dobro – da u nama postoji dobro, da smo došli od Dobroga, da će biti dobro s nama, da smo sposobni jer u nama ima prepuno dobrote i istine, tad otklanjamo zlo koje je temeljni uzrok svih bolesti i postajemo zdravi.

Medicina i psihijatrija, ali i hagioterapija i vjera, samo se djelomično bore, ukoliko se bore protiv bolesti, patnji i ratova. Tim se ne postiže puno jer se dokidaju posljedice, a ne uzrok. Bolesti su i dalje tu jer je uzrok tu.  

Hagioterapija upravo želi dokučiti gdje je u čovjeku zlo, gdje ga je zahvatilo i kako ga možemo ukloniti. Imamo prekrasnih iskustava da je onima koji su upali u zlo dovoljno pomoći da se dignu tako da na sebi vide barem deset dobrih stvarnosti.

Kad nekom kažemo kako ima lijepe ruke, kako dobro govori, kako ima lijepu kosu ili oči i da je genijalan, on se u trenu mijenja.

Kad ga zahvati spoznaja da je dobrota koju ima u sebi njegova prava narav i kad počinje vjerovati u to dobro, vidi da sve zlo u njemu nestaje, nestaje strah, nestaju suicidalne misli, tjeskobe i grižnje savjesti, mržnje i agresivnost. Ovo je gotovo mehanički moguće postići.

Duh u čovjeku funkcionira samo ukoliko on misli i opredjeljuje se za dobro jer bit je duha dobrota, ljubav, ljepota i istina.

Kad je duhovna duša ranjena i bolesna, čitav je čovjek ranjen i bolestan, odnosno bolest iz duhovne duše prelazi na psihičko i fizičko područje jer je duhovna duša prisutna u svim predjelima čovjeka i sve čini bolesnim.

Sve razine u čovjeku postaju bolesne zato što je antropološka razina bolesna.

STUP ČOVJEKOVA ZDRAVLJA

Ako smo se u savjesti opredijelili za zlo, ako smo počeli ogovarati, vjerovati da nećemo uspjeti ozdraviti, ako se ne želimo pomiriti s drugima i ne vjerujemo da je to moguće, ako ne znamo svojim bližnjima reći da su dragocjeni, sposobni, vrijedni, onda postajemo bolesni na svim razinama, kao i ljudi oko nas. Naprotiv, kad počnemo duboko vjerovati u dobro, ljudi to zapaze, dobrota i zdravlje iz nas zrače tako da i drugi postaju bolji i zdraviji.

Ako želimo promijeniti svoju obitelj, sebe promijenimo!

Truditi se druge mijenjati je kao piti lijekove; tako liječimo samo posljedice bolesti, patnji i nedaća, ali ne uzrok. Promijenimo sebe na dobro, okrenimo se prema dobru, odlučimo da ćemo dobro misliti, govoriti i činiti, da ćemo očekivati dobro, govorimo si da vjerujemo u dobro i da će biti dobro i vidjet ćemo koliko se toga već samim govorom čudesno okreće na dobro. To je stup na koji možemo nasloniti svo zdravlje čovjeka.

Jedno je zlo, koje je uzrok svih bolesti, ali je ono raspršeno u tisuću i tisuću komadića zla. Vidimo to već iz bolesti koje medicina registrira. Tko sve to može izliječiti? Ne može se ni toliko lijekova izmisliti. Nema smisla liječiti samo pojedine bolesti. To je Sizifov posao. Kaže se da je liječnički posao mučan jer, unatoč tome što stalno liječi, svaki pacijent na kraju umre.

Čim pomislimo negativno, u nas ulazi strah, tjeskoba, muka i to zahvaća čitavo naše biće, svaka stanica to doživljava. Toliko nam ljudi dolazi na hagioterapiju i kažu da su uzimali sve moguće lijekove i posjećivali psihijatre, ali da im nije potpuno pomoglo. Zašto? Jer nije liječen uzrok. Sigurno je da i medicina i psihijatrija neizmjerno puno pomažu jer nam olakšavaju nositi sve moguće teške bolesti. Lijekovi nam itekako pomažu i treba ih uzimati, treba slušati liječnike i bez njih ne možemo, ali moramo biti svjesni da oni ne mogu izliječiti bolesti. Bolesti se liječe na duhovnoj razini, kad se izvor i uzrok uništava.

Čovjek odlučuje da će misliti i govoriti dobro, da će vjerovati u zdravlje, a ne u bolest, vjerovati u spas, a ne u propast, u dobro u ljudima, a ne u zlo.

Uvijek ima rješenja, ako ne na somatskoj i psihičkoj razini, ima na duhovnoj, a ako nema na duhovnoj, ima na vjerskoj, jer Stvoritelj je svemoćan. U medicini postoje neizlječive bolesti, ali u hagioterapiji ne, a pogotovo ne na vjerskoj razini. Ako vjerujemo, sve je moguće, kaže Isus iz Nazareta.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakMeditacija za tebe – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakSpašen brak – iskustvo hagioterapije
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)