Pripremile Spomenka Milak i Željka Kolar
(prema predavanjima T. Ivančića)
Naše duhovno zdravlje, odnosno bolest, najočitije dolaze do izražaja tamo gdje smo najtransparentniji – u obiteljskom okruženju. I naše duhovno stanje se u obitelji izravno odražava na one do kojih nam je najviše stalo. Uz obitelj prolazimo sve faze svog života, a kako bismo u svakom razdoblju svog života ostali dostojanstveni i čovječni pomažu nam ciljane terapije za pojedina životna razdoblja.
Od trenutka začeća do rođenja
Neizmjerno je važno da trudnica s radošću očekuje dijete, da se ne žali zbog trudnoće i što ime neke tegobe, nego da se odmah usmjeri na dijete i raduje se kako će ga nositi ga na rukama, igrati se s njime i uživati u njegovim zagrljajima, osmjesima i prvim riječima.
Važno je da trudnica ima nutarnji pozitivan stav prema ljudima, da govori dobro, a ne negativno, jer svaku negativnu riječ dijete doživljava. Dobro je da i otac i majka često stave ruke na trbuh i da djetetu govore kako mu se raduju i očekuju ga i vole, jer dijete već u utrobi majke razumije svaku riječ, zato što razumije srcem. Takvo ponašanje roditelja u djetetu će pobuditi poštovanje prema njima i osloboditi ga od osjećaja krivice i onda mu rođenje neće biti strašno, nego naprotiv, radostan izlazak k onima koji ga vole, k tati i mami.
U vrijeme trudnoće važno je da otac i majka zajedno komuniciraju sa Stvoriteljem, tako će dijete doživjeti da su i roditelji prijatelji onoga koga dijete poznaje od trenutka začeća, čiju je dobrotu i ljubav najprije doživjelo. To potiče u djetetu razvoj dubokog povjerenja, nutarnje slobode te će lakše prevladati šok ulaska u vanjski svijet. Dijete koje bude tako prihvaćeno, kao dragocjenost od početka, razvijat će se slobodno, sve njegove sposobnosti će oživljavati u slobodi i moći će biti vrhunski čovjek.
Od rođenja do četvrte godine života
Suvremena istraživanja pokazuju koliko je važno da u tom razdoblju djeca budu uz roditelje. U tom razdoblju dijete se treba osjećati potpuno prihvaćeno, voljeno i ljubljeno. Važno je da dijete bude što više u okrilju obitelji – oca i majke, bake i djeda, i da čuje nježne i tople riječi. Ako ne osjeti ljubav i obiteljsku bliskost, ako mora ići u jaslice i vrtić, dijete to doživljava kao da ga roditelji ne žele, da im nije simpatično, da je otkinuto od roditelja, da nije željeno. To se onda obično u pubertetu manifestira u obliku neke ovisnosti, agresije ili suprotstavljanja roditeljima.
Poželjno je da pri porodu bude i otac, da dijete osjeti radost, zahvalnost i duboku vrijednost: i tata je došao na njegovo rođenje i bio s mamom. Dijete je tata i mama zajedno.
Važno je da su u trenucima rađanja ocu i majci srca na istoj razini, u istom duhu, da su spojena sa Stvoriteljem, od kojeg im dijete dolazi, i da tiho u sebi zahvaljuju.
Nakon poroda važno je dijete staviti na srce i oca i majke, da dijete odmah osjeti toplinu i miris tijela i duše i oca i majke.
Ako je dijete nemirno dok spava, ili se počinje krivo razvijati, ili se nedovoljno razvija, roditelji trebaju staviti ruke na njegovu glavicu dok spava i (ako su vjernici) moliti ili mu govoriti riječi ljubavi, povjerenja i poštovanja poput: „Mi tebe ludo volimo! Mi za tebe živimo i umiremo. Ti si naše najmilije. Bit će dobro!“ Iako spava, dijete razumije duhom i čuje srcem. Iskustva u hagioterapiji pokazuju kako se tada događa liječenje duše, dijete osjeća sigurnost i već nakon nekoliko dana doživljava oporavak i sve se počinje okretati na dobro, čak i u slučajevima autizma, i u starije djece.
Također je potrebno (ako raste u kršćanskoj obitelji) i dijete poučiti moliti te da zna da ga štiti njegov anđeo čuvar, jer to djetetu daje sigurnost od početka i posreduje mu onu temeljnu ljubav, odnosno bezuvjetnu Božju ljubav.
U bezbroj situacija u koje dijete upadne u tom razdoblju – napadne ga neka životinja, vrata mu pritisnu ruku, opeče se i sl., važno mu je govoriti da je uvijek uz njega njegov anđeo, da su roditelji uvijek uz njega i da će ga braniti te da je njegov pravi otac Bog, koji je uz njega i voli ga.
Od četvrte godine do puberteta
To je razdoblje kada djeca nakupe gotovo više svojih problema negoli od samog začeća do rođenja i od rođenja do četvrte godine. To pokazuje hospitalizam. Dokazano je naime da u tom razdoblju djeca mogu strahovito patiti. Npr. zbog rastave roditelja dijete osjeća tugu, depresiju, usamljenost; također ako su roditelji bili agresivni, alkoholičari ili ovisnici. Ako dijete doživljava da je mama protiv tate, njemu je užasno, ono se osjeća podijeljeno. Dijete također pati ako roditelji psuju, ako ne znaju za Stvoritelja svijeta i čovjeka i ne govore mu o njemu. Ako se u kući puši, dijete osjeća da ga truju i osjeća da nije voljeno kako bi trebalo biti. Također ako roditelji nemaju vremena za dijete, za razgovor s njime, ako ga ne pitaju za njegove želje i potrebe, za ono što ga muči, ili ako roditelji ne znaju oprostiti djetetu kada pogriješi, nego mu danima ponavljaju tu njegovu pogrešku, dijete pati, njegova duhovna dimenzija je oštećena, jer nije vrednovana i jer mu nije pokazana njegova dragocjenost.
Sve se mijenja kada djetetu pokažemo ljubav, povjerenje i opraštanje, kada ga uvjerimo da i ako se tata ili mama loše ponašaju, to ne znači da ga ne vole, nego se samo radi o njihovoj bolesti, i da dijete može i njima opraštati i voljeti ih.
Dakle djetetu je potreban dokaz da je voljeno, potrebno mu je pokazati da je važno i potrebno mu je oprostiti ako pogriješi.
Govorite djetetu divne stvari, pohvaljujte ga. Nemojte ga odmah opominjati ako prevrne čašu ili sl., nego mu s ljubavlju pokazujte što nije dobro i kako se treba ponašati. Tada će se ono početi razvijati. Neće odmah postati razmaženo ako mu pokažete ljubav. Dijete će možda napraviti neku „psinu“, nešto će pokvariti, reći što nije roditeljima drago, razbit će nešto…, samo da vidi kako ćete vi reagirati. Je li važnija ta šteta koju je dijete učinilo, npr. razbijena vaza, ili ljubav prema njemu? Dijete, zapravo, traži dokaz da ga zbilja volite.
Kada dijete zapazi da je ono važno, kada mu roditelji kažu: „Ma ništa zato, sad će tata to popraviti. Ma kupit ćemo drugo. Kad odrasteš, ti ćeš zaraditi za to, je l’ da hoćeš?“, onda je ono presretno, a tada ga vi duboko duhovno liječite.
Ništa u životu nije tako važno kao doživljaj ljubavi. Imati nekoga tko te poštuje, cijeni, hvali, tko ne broji tvoje pogreške, tko ne prebraja tvoje sjenovite strane, nego u tebi vidi samo ono svjetlo i samo to izražava i to ti spominje. Tada nastaju velike stvari.
