Pripremila: Lucija Murgić, Hagio.hr 1

Iako sam imala nešto drugačije planove, nedjeljno poslijepodne provela sam u parkiću igrajući se s djetetom. Sunce se već malo spustilo, svježe pokošena trava još je mirisala, nekoliko hrabrih vrapčića skakutalo je okolo zobajući mrvice keksa koje su nekome ispale.

Prava oaza ljepote i vedrine usred ozbiljnog glavnog grada. Promatrala sam dječicu u igri. Neki su tek prohodali i gegaju se okolo; drugi, malo stariji i već prilično spretni, izvode razne akrobacije na toboganu i ljuljačkama; treći trče, skaču, viču i smiju se na sav glas, vrište od radosti trčeći za loptom. Padne i pokoja suza, ali bude brzo prekrivena radoznalošću i željom za daljnjim druženjem. Jedna grupica malih kreativaca je napravila lonce od običnih kutija i kuhače od grančica pa kuhaju najslasnija jela… Tada pomislih kako nema ružne djece. Svako je dijete prelijepo. I onaj mali buco, i ona ćelavica, i onaj plavi fakinčić… Kako to do sada nisam uočila?

Kod djeteta ne uspoređujemo niti odmjeravamo njegov fizički izgled, stas i odjeću. U svakoj dječjoj gesti i reakciji odražava se njegova duša i to nas osvaja. Ta „dječja“ duša nas neposredno dotiče i očarava. Dijete je krhko, nezaštićeno i neiskvareno. Ono bez straha i srama traži našu ljubav, nježnost i povjerenje. Na taj način ono ne dodiruje naše osjetilne organe, i naš razum nego ono što nam je teško izraziti našim grubim, racionalnim rječnikom. Ljepota i fascinantnost djeteta nije nešto izvanjsko, ne doživljava se očima i ušima, nego u našem prisutnom, ali često potisnutom duhovnom geniju, onom iskonskom u svakom čovjeku. Dijete svojim postojanjem i djelovanjem dodiruje našu dušu, srce i kao da liječi sve naše nutarnje duhovne organe. Zato se raznježimo kad ugledamo malo dijete i zato je tako lijepo biti roditelj.

Promatrala sam našeg sinčića kako se nahranjen i umiven smirio i blaženo zaspao u svom krevetiću. Kako je lijepo promatrati ga dok spava! Odiše opuštenošću, spokojem i blagošću. Toliko bezbrižno i anđeoski lijepo. Zar su sve brige i bojazni koje meni neprestano padaju na pamet potrebne i vrijedne izazivati nemir u meni? Kako je bilo dragocjeno ono vrijeme provedeno u parkiću  kad sam i ja bezbrižno trčala, vikala i igrala se skupa s ostalom djecom tamo.

To vrijeme provedeno u parku je svojevrsna škola života. Doista, za takvu kreativnost, vedrinu, radost, pouzdanje, mudrost, jednostavnost, iskrenost, neposrednost, blagost, šarm i vjeru sposobna su samo djeca.

Njima je potrebna samo naša ljubav i naše vrijeme koje ćemo im posvetiti kako bi nas podsjetili na zaboravljene životne istine.

Jer, mi prečesto mislimo kako radimo važne poslove i učimo ih pametnim stvarima, a zapravo oni  nama donose istinske vrijednosti. Zavolimo djecu i naučimo od njih biti mudri. Naučimo biti jednostavni i iskreni. Nemojmo se bojati biti otvoreni ljubavi, otvoreni životu. Vrijeme je da se ugledamo u njih.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.