Piše: Elvira Zalac, 3. formacije
Često se vratim u mislima na događaj kad sam naučila vjerovati. Počelo je kad sam slušala emisiju na Radio Mariji u kojoj je profesor Ivančić govorio o vjeri. Približio je to u slici čovjeka koji sije sjeme na njivi. On stavi sjeme u zemlju i ode. Vjeruje da će sjeme niknuti, rasti i dati plod. Čovjek ne dolazi provjeravati, ne kopa po zemlji da vidi niče li sjeme. Nekako tako slikovito je to profesor opisao i ta slika se čvrsto urezala u moju maštu. Ali nisam sam se sjetila upotrijebiti taj primjer sve do jedne nedjelje.
Kad sam ustala, vidjela sam na telefonu sestra me zvala, a ja nisam to čula. Bilo mi je to neobično, a još više da me zvala tako rano jutro u nedjelju. Kad sam je nazvala sestra od suza ništa nije mogla govoriti. Jedino što mi je palo na pamet bilo je da pitam je li mama umrla? Uspjela je samo kratko reći ne i nastavila plakati. Probala sam je smiriti kako bih saznala o čemu se radi. Uspjela je izgovoriti sinovo ime i nastavila plakati. Nastavila sam s pitanjima, a ona se polako smirivala. Doznala sam da je njezin sin doživio zastoj srca, da je u umjetnoj komi. Doktori daju mogućnost da se nikad ne probudi, da vegetira, da bude nepokretan, da sve mora ispočetka učiti ili da se ničeg ne sjeća.
Na sve te opcije upitala sam jesu li dali bar jedan milimetar nade da će biti dobro?
Opet samo kratko “ne” kao odgovor. A kako će sve završiti znat će se ako se probudi sljedeće jutro. Tad mi je iz sjećanja došla slika kako je profesor govorio:
“Zamoli Isusa za dobro koje trebaš i gledaj u to dobro, posadi to dobro kao sjemenku i ne idi dirati zemlju da vidiš raste li nešto nego vjeruj.”
Rekla sam sestri da ću ja moliti jer znam da ona sad nema ni snage ni vremena. Ali zato neka gleda kako se njezin sin ustaje iz kreveta, kako završava školu, kako se ženi… I kad joj dođe slika nečeg lošeg neka ponovo gleda one dobre slike.
Otišla sam na misu i pokušala predati sve Isusu. Ali nekako mi nije išlo sve dok nisam shvatila da ja Isusu ne vjerujem da me čuje i da On može otići u bolnicu sam bez da ga ja odvedem, da On zna za ovaj slučaj. Kad sam to shvatila i rekla to Isusu dogodila se sloboda i povjerovala sam da će Isus otići u bolnicu.
Vratila sam se kući s namjerom da molim krunicu na nakanu da sve dobro prođe. Prvo sam zamolila Isusa da mi oprosti moje grijehe, pa sestrine, pa njenog supruga, a onda i grijehe njihovog sina. Ali nisam mogla moliti krunicu jer sam stalno razmišljala o tom svemu što sam od sestre čula. Rekla sam to Isusu i dodala da ću zato gledati kako je sve u redu i vraćati se na lijepe slike. Tako sam činila i čekala da sestra ujutro nazove. Naravno, u takvim situacijama vrijeme je presporo a neizvjesnost sve veća.
Sestra je nazvala… Sin joj se probudio! Medicinska sestra ga pitala zna li tko je ovo, a on odgovara: Pa moja mama.
Sreća? Neopisiva! I nisam zaboravila tko je to sve napravio, kome je to sve moguće, kome sam vjerovala. Išla sam izmoliti Oče naš za zahvalu.
Ovaj put to je bila skroz drugačija molitva Očenaša. Toliko snažna, intenzivna… da sam na kraju imala dojam daje cijela soba ispunjena Dobrotom i da ja mogu tu dobrotu dotaknuti, da je ona baš tu pored mene. Ali bilo me nekako strah pružiti ruku i dotaći Dobrotu da ne bi nestala. Dobrota nije nestala, ali ja više ne osjećam taj njen intenzitet. Dečko zbog kojeg se meni sve ovo dogodilo je živ, pokretan, vrijedan i dobro pamti.
Zahvalna sam profesoru Ivančiću na njegovom trudu što je tako nesebično prenosio sve ono što je otkrio u prijateljevanju sa svojim Šefom Isusom iz Nazareta.
