Piše: Vedran Madunić, Split formacija Bljesak
Moja priča počinje zapravo još tamo prije desetak godina. Naime, živio sam životom osobe orijentirane na posao, sport, obitelj, koristeći sve užitke i radosti koje život pruža. Cijeli život nosio sam se s teškom bolešću majke ne nalazeći pravog odgovora na pitanje zašto i čemu patnja te na koncu smrt?
Smrti sam se bojao, ali uvijek je bilo dobro dok se ona ticala nekih drugih, dok nije dolazila nekako blizu mene, „uzimajući” neke ljude s kojima sam bio blizak. Tad bih osjećao ogroman strah i prazninu. Samozavaravajući se, mislio sam da sam valjda jedini pošteđen takve sudbine, jer još sam mlad pa imam vremena. Mislit ću o tome i smislu života kada dođe vrijeme. Kad mi je majka umrla, osjećao sam golem strah, prazninu, gotovo kao ništavilo, međutim, nastavljao sam živjeti svojim životom puštajući da rane zacijele s vremenom, valjda, same od sebe.
Tada se dogodilo, sasvim slučajno, da je moj dobar prijatelj na jednom rutinskom pregledu otkrio da ima karcinom. Odjednom je u mojem svijetu uslijedio lom, kaos misli, osjećaja…
Teško mi je opisati osjećaje tjeskobe i straha koji su zahvatili cijelo moje biće, prožimali ga svom žestinom, danima i noćima. Moj život polako je gubio smisao, sve je bilo crno, izlaza nisam vidio ni u obitelji, ni u poslu ni u sportu. Obuzela me užasna spoznaja kako ću i ja umrijeti i da je sve besmisleno.
Pamtim posjete prijatelju na III. katu bolnice i mučnih osjećaja koji su me pratili po dolasku, boravku i izlasku iz bolnice. Osjećao sam po prvi put u životu nekakvu nemoć, potrebu da mi netko pomogne, da me utješi, možda da mi samo kaže: „Ne boj se”, ili „Bit će dobro”.
Nažalost, takve odgovore nisam dobio ni od liječnika ni od psihijatra. Oni su se više bavili mojim simptomima i propisivali mi lijekove, a pitanje života, smrti i smisla ostalo je otvoreno…
Jasno se sjećam natpisa na cedulji koji mi je jedna draga osoba dala, a na natpisu je pisalo „Hagioterapija” s imenom i prezimenom hagioasistenta i telefonskim brojem. „Ovo je moja posljednja šansa”, pomislio sam, „ako ovo ne ‘upali’, ne znam što ću…”I „upalilo” je…
Kad sam čuo ono što je vjerojatno cijeli moj život moje biće čeznulo čuti… Sve u meni upijalo je zakonitosti hagioterapije i moje je srce bivalo ispunjeno blagotvornim mirom i tišinom. Strah je polako gubio bitku, a u meni su rasli ljubav i povjerenje prema Stvoritelju.
Često bih sebi postavljao pitanje: „Ma zar je moguće da me On toliko ljubi i poznaje?”
U međuvremenu, prijatelju je bivalo bolje, a nekako i meni s njm. Nisam mogao ostati samo na tome da meni bude bolje. Morao sam ići dalje. Morao sam tu ljubav i dobrotu koju sam primio i kojoj sam se nekako u patnji otvorio širiti dalje. Nisam mogao i želio zadržati sve za sebe. Jer to nije ni dano samo meni. To je dano da me ispuni kako bih tako ispunjen mogao davati drugima. Krenuo sam s formacijom u hagioterapiji i upisao studij logoterapije. Moj se život s vremenom potpuno promijenio. Otvorio sam se dobroti i ljubavi Stvoritelja. U međuvremenu sam završio studij logoterapije i prolazim završnu fazu formacije Bljeska. Ali život stalno nudi nekakve izazove, pa tako i sada. Prijatelj M. obolio je od karcinoma, gotovo na identičan način kao i prijatelj prije deset godina. Ležao je na onom istom III. katu bolnice. Posjećivao sam ga i u meni su se, priznajem, miješali osjećaji straha i tjeskobe, ali cijelo to vrijeme u mojem je srcu bilo prisutno nešto što je bilo jače od strahova. Vrijeme prije odlaska u bolnicu proveo bih u molitvi znajući da sam ne mogu ići tamo, već to moram učiniti s Isusom.
Pobijedila je ljubav prema bližnjemu, da mu usprkos svemu dam utješnu riječ.
Da mu kažem kako je lijepo što postoji.
Da mu kažem kako život ima smisla unatoč patnji, jer Bog ima zadnju riječ, a ta riječ zove se ljubav.
Htio sam, no nisam mu stigao reći: „Znaš, nažalost, ne znam hoćeš li ozdraviti, ali ti sigurno mogu reći samo jedno, a to je, bit će dobro”.
Bit će dobro, jer Bog ima zadnju riječ, jer smrt nije kraj, već prolaz u uskrsnuće, u vječnost.
Evo, danas je umro moj prijatelj M., a ja sam nekako miran jer znam da je u zagrljaju dobrote i ljubavi našega nebeskog Oca.
Zahvalan sam što sam, iako kratko, bio dio njegova života.
Zahvalan sam što sam imao priliku posvjedočiti kako čovjek ostaje dostojan svoje patnje.
Zahvalan sam što je Isus moj prijatelj i što čuva sav naš život za vječnost.
