Istinitost priče jamči CHT koji je ustupio slučaj. Podaci poznati uredništvu.
Odmalena se sjećam kako baka govori o strašnom kažnjavanju neposlušnih. Danas bih to ukratko opisala kao odgoj u kulturi straha. Cijelo vrijeme mislila sam da Božju ljubav trebam zaslužiti i osjećala sam da nisam dovoljno dobra. Moji su se roditelji razveli te sam dodijeljena majci. Kako sam odrastala, bila sam u sebi podijeljena, unutrašnjost me vukla Stvoritelju. Oduvijek sam vjerovala da postoji, baš kao što postoji sav vidljivi svijet oko mene, ali Mu se zbog straha i nepovjerenja nisam mogla prepustiti. Dok sam dvojila trebam li otići na susret s hagioasistentom, zapravo sam se bojala da ću naići na religioznog čovjeka koji će govoriti o mojim grijesima i koji će mi više odmoći, nego pomoći.
Prvi susret s hagioasistentom bio je sasvim suprotan od onoga čega sam se bojala. Dočekao me čovjek koji je sabrano slušao što govorim, razmišljao o tome i poticao me na razmišljanje. Umjesto opomena netko mi je govorio o Stvoritelju koji samo ljubi, koji ne sudi nego spašava. Nešto se u meni promijenilo.
Poslušala sam sve upute hagioasistenta i počela svakodnevno barem 30 minuta, a često i duže, čitati i upijati rečenice koje su me posebno dirnule. Važnost aktivnoga promišljanja i „gutanja“ duhovnih lijekova gotovo da ne mogu dovoljno naglasiti. Svaki puta bih, radeći neku vježbu, uočila neki novi element.
Nakon 10 dana aktivnog hagioterapijskog rada na sebi odlučila sam se na prvu vožnju autobusom koji prije nisam mogla ostvariti zbog paničnog straha. Kada sam se napokon našla na autobusnoj stanici, ponavljala sam u sebi dio jedne vježbe: „Mogu jer je moj duh neograničen. Hoću – aktiviraju se sve stanice mojega tijela, sve snage moje duše, sve moći mojega duha. Ja uspijevam. Potrebna mi je čvrsta i ustrajna vjera da postignuto stanje zadržim“. Te večeri vozila sam se u nekoliko autobusa po nekoliko stanica. Nije uopće bilo strašno, štoviše, ljudi su bili potpuno nezainteresirani, a ja sam cvjetala od sreće. Ono što mi trajno ostaje iz tih novih prvih vožnja gradskim prijevozom jest to da sam povjerovala i učinila upravo ono što me plaši i što mi je neugodno, a u svojoj slobodi dozvolila sam Stvoritelju da mi pomogne. Napokon sam imala snage reći: „Hoću, idem, učinit ću što mogu, a onda sve prepuštam Tebi u ruke. Vjerujem Ti!“.
Nakon nekoga vremena sam ulazak u autobus ili tramvaj više nije predstavljao nikakav problem. Vozila sam se po gradu duž i poprijeko, ali, smetala mi je gužva. Kada bi se tramvaj napunio, ja bih izišla vani, „na zrak“. No, shvatila sam da aktivno vjerovanje uključuje činjenje upravo onoga što je teško i da me, kad dođem do dna, čeka moj Stvoritelj raširenih ruku.
Tako sam jednoga četvrtka, dodatno ohrabrena nakon hagioterapijskog predavanja, odlučila poći kući tramvajem i autobusom i ostati u njemu bez obzira na gužvu. Taj tjedan profesor Ivančić dao nam je zadatak po kojemu smo morali stalno govoriti: „Hoću, mogu, vjerujem! Bit će dobro!“. S tim mislima ušla sam u tramvaj. Bila je gužva, gledala sam kroz prozor i govorila Stvoritelju: „Učinila sam sve što sam mogla – ušla i ostala. Sada mi pomozi, vjerujem Ti“. Osjetila sam kako se u meni širi mir, oči su mi se napunile suzama od sreće. Stvoritelj me zagrlio… Ostatak puta samo sam zahvaljivala, puna snage i hrabrosti.
Hagioterapija me dovela na put dubljeg praktičnog istraživanja duhovnosti – ne učenja o duhovnosti, iako je i teorija važna, nego njezinoga zdravog prakticiranja. Komunikacija sa Stvoriteljem na drugačiji način. Rezultat toga bio je taj da sam napokon dobila snagu i hrabrost za stvarno suočavanje s onim što me plaši. Ne bih govorila istinu kada bih rekla da je od toga trenutka sve idilično i da nema nikakvih prepreka, ali ujedno postoji i velika razlika u odnosu na moje ranije stanje. Sada iskustveno znam da je strah privid, laž, a osjetila sam da me moj Stvoritelj štiti, daje snagu i podiže me. Sada sam u stanju reći da hoću, mogu, vjerujem i to stvarno učiniti. Pa kada i padnem, idem opet, ne odustajem, imam volje i sve je nekako lakše. U stanju sam se smijati sama sebi. Ne vidim više bolest, nego napredak. Imam planove koje ostvarujem. Veselim se onome što će biti. Cijela se perspektiva promijenila. Ja se mijenjam.
Ako bih morala sažeti svoje iskustvo u nekoliko rečenica, onda bi to bilo: ma koliko god se situacija činila teška, dugotrajna, komplicirana, uvijek treba pokušavati. Da nisam otišla na sastanak s hagioasistentom, da nisam odlučila otići samo jednom vidjeti, i danas bih se pitala zašto Stvoritelj ne odgovara na moje molitve i zaobilazila javni prijevoz u širokom luku.
Ponekad do rješenja dođemo brzo, a ponekad ga tražimo duže. Najvažnije je da ono postoji!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
