Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Nakon dvogodišnje borbe s teškom depresivnom fazom, brojnim izmjenama kombinacija lijekova, promjenom odjela, psihijatara, moje snage su dovedene do alarmantnog deficita. Samo sam htjela da sve stane, da se prekine, jer je bilo neizdrživo… Htjela sam da me više ne bude.
No, tada sam se „odnekud“ sjetila da bi mi možda hagioterapija mogla pomoći. Vrijedilo je probati. Razloga za „ostanak“ je bilo: prekrasna uža i šira obitelj.
Na početku hagioterapije mi se činilo da su te rečenice nekako prebajkovite. Nisam im se mogla prepustiti, ali sam nastavila dolaziti. Moram priznati da mi je sve to bilo simpatično, ali preutopistično. U meni je neki glas reagirao na sve te rečenice u smislu: ,,Da, baš se Stvoritelj usrećio sa mnom… Da, da, baš je mene htio takvu (vjerojatno sam mu ispala s dlana kako u onoj pjesmi kaže: S dlana Boga pala si i anđelu si krala mir)…ʺ
U meni su bili prisutni sarkazam, jaka samokritičnost, samookrivljavanje, mnoštvo strahova od svega i svačega.
Ali, nakon nekog vremena, nakon nekoliko mjeseci, stvari su se naglo počele mijenjati na bolje. Vježbanje sabranosti i upijanje duhovnih lijekova rezultirali su plodom. Raslo je povjerenje u moju hagioasistenticu; njena smirenost, blagost, izuzetna duhovitost urodila je spoznajom da sam: uvijek ljubljena, nikad sama, toliko željena, s ljubavlju stvarana; da je sve dobro i bit će dobro, da ima Netko tko je uvijek na mojoj strani i sve mi oprašta. Taj Netko čuva moj život jer ja pripadam Njemu, svom Autoru.
Samopouzdanje se počelo vraćati, strahovi su počeli blijediti i moje stanje je postajalo nevjerojatno dobro! Počela sam se ponovo svakodnevno dizati iz kreveta, vratila mi se funkcionalnost u obitelji. Počela sam djetetu pomagati oko zadaća, kuhati ručak, odlaziti u nabavku u dućan, pospremati po stanu, nalaziti se s prijateljicom na kavi, nizati perlice, crtati, voziti auto… Više se nisam bojala otvorenih prostora, mnoštva ljudi u tramvajima gdje sam inače prije često dobivala napadaje panike. Toliko je postalo dobro da se ta radost, ljubav, volja za životom počela prelijevati iz mene te sam u tom stanju mogla prijateljici (koja se muči sa manjkom samopouzdanja) pomoći.
Dragi čitatelju, ukoliko i tebe muče kojekakvi strahovi koji ti narušavaju kvalitetu života, ne veseliš se novim jutrima, gubiš volju za životom, slobodno se javi u Centar za duhovnu pomoć.
Iskustvo je predivno, jednostavno ćete prepoznati novu kvalitetu življenja kada se aktivira duhovna dimenzija čovjeka i znat ćete da možete sve.
Ljubav za moju svekrvu
Moja draga svekrva bila je u bolnici nakon jedne operacije i upala je u malodušje. Po glavi su joj se počeli motati negativni scenariji u vezi njenog zdravlja. Htjela sam joj nekako pomoći, ali nisam znala kako. Onda sam joj jednostavno napisala i poslala poruku, na koju sam s vremenom i zaboravila. Nedavno smo pile kavu i razgovarale o tome kako sam na poticaj svoje hagioasistentice počela pisati članak o svom iskustvu hagioterapije.
,,Obavezno piši i o onoj poruci koja me digla iz mrtvih!“ – reče svekrva dok sam je ja u čudu gledala. ,,Onu koju si mi poslala kad sam bila u bolnici na operaciji!“
,,Ahaa, ali ne sjećam se uopće što sam pisala“ rekoh.
Na to će ona: ,,Zato sam je ja zapisala, da se ne zaboravi.“
I evo što je pisalo:
“Draga moja, nema odustajanja od vedrine!
Idemo! Duh dizati, razloga imate na pretek (šestero djece, devetero unučadi…). Ovo je kušnja! Ispit vjere. Stoga, uspravite se i glavu gore! Prihvatite situaciju i zahvaljujte. Ne gledajte nazad i ne žalite ni za čim. Ne okrivljujte ni sebe niti druge. Hrabro naprijed s puno vjere i s osmijehom na licu. Ja vjerujem da to možete.
Jako Vas volim i grlim!
Vaša…”
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
