Piše Lana Poljak Branisavljević
SIGURNOST
Stigao nam je rujan, a s njime i početak nove školske i akademske godine. Moja kćerkica je ove godine prvašić pa smo svi u obitelji s nestrpljenjem iščekivali početak škole. Prvi dan je bio ispunjen uzbuđenjem zbog upoznavanja učiteljica i novih prijatelja, nošenja školske torbe i listanja knjiga. Mama i tata bili su blizu i usprkos novim izazovima koji su je taj dan čekali, osjećala se sigurnom.
No, već drugi dan probudila se sa pitanjem: “Mama, hoće li danas sve biti dobro u školi?”. U tim malim uplašenim očima prepoznala sam muku koju svi mi ljudi nosimo. Suočeni sa svakodnevicom života pitamo se: “Tko će me zaštititi? Tko će odagnati moj strah? Na koga se mogu osloniti i u koga pouzdati?”. “Bačeni” smo na ovaj svijet i već od trenutka začeća doživljavamo strah i nesigurnost. Pitamo se odakle smo došli i kamo nam je ići? Pitamo se tko smo to mi i kako uopće ispravno živjeti? Hoće li ljudi biti dobri prema meni? U konačnici, hoće li biti dobro sa mojim životom? Sjećam se kako sam i sama često znala nazvati svoju mamu na posao prije važnih testova i ispita i koliko mi je značio svaki taj njezin umirujući: “Ne boj se! Bit će dobro!”.
Naša duša čezne čuti taj: “Bit će dobro! Uz tebe sam!”.
A pred čime ti strepiš, dragi prijatelju? Čega se bojiš? Možda za svoj život, za život svoga djeteta? Za svoje zdravlje? Možda te pritišću materijalne brige? Možda te netko lažno optužuje? Možda se bojiš samoće? Možda strepiš pred ispitom koji je uskoro pred tobom? Danas baš tebi želim doviknuti: “Ne boj se! Ne daj se! Odvažan budi!”.
Iako je ovaj svijet pun nesigurnosti, opasnosti, neistina i prevara, dovoljno je da se sa punom sigurnošću i povjerenjem osloniš na Stvoritelja. To je moje iskustvo! Kada sam s povjerenjem u Njega iskoraknula prema onome što me plašilo, doživjela sam baš svaki put Njegov nježni zagrljaj i utočište. U Njegovoj blizini niti jedan strah nema snagu, on nestaje, on te više ne zarobljava. Baš poput moje djevojčice koja je pogledom tražila mamu i tatu da joj kažu – tu smo, i nama je neprestano tražiti Taj pogled našeg Stvoritelja! On našoj duši donosi mir i ulijeva sigurnost. I znam, dok u Njega gledam, ne bojim se! Čim svoj pogled krenem usmjeravati prema negativnim kritikama ljudima, senzacionalističkim medijskim natpisima, čim krenem analizirati neku bolest ili uvredu, sažalijevati se ili prepuštati zahtjevima tijela počinju me zarobljavati strah, nemoć i ljutnja. Krenimo od danas biti osobe koje svoj život grade na povjerenju.
Danas očekujem dobro i bit će dobro! Neću se bojati! Strah nada mnom ne vlada!
On je poput magle koja se raspršuje. Strah je samo “nametnik” na mom povjerenju, poput rupe u siru ementaleru. No, moje povjerenje u Dobro je jače. Neću se pokolebati! Budimo jedni drugima, a tako i svojoj djeci, svjedoci kako naš život leži u Stvoriteljevoj ruci i zato s pouzdanjem možemo kretati u svaki izazov života koji je pred nama.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
