Piše: Lana Poljak Branisavljević
DISANJE DUŠE
Moje srce, moj mozak, moja pluća, cijelo moje tijelo treba kisik da bi živjelo. Već par sekundi bez kisika za naše tijelo predstavlja veliku opasnost. Naš fizički život je ugrožen.
No, jesi li se ikada zapitao, dragi prijatelju, a što je to potrebno da bi tvoja duša živjela, odnosno da bi ti kao osoba, čovjek, biće mogao živjeti, da bi tvoja duša mogla disati?
Potreban je dah, Stvoriteljev dah kojeg mi On daruje u trenutku moga začeća i svakog trena moga života iznova. Uzimaš li svoj život “zdravo za gotovo” ili dopuštaš svojoj duši da se svaki dan napaja tim “duhovnim kisikom”?
Dolaziš li često “zagrabiti” na taj Izvor života?
Što je tebi na prvom mjestu u tvom danu? Higijena tijela, jutarnja kava, vijesti? Nismo li zapravo naivni i pomalo smiješni, dragi prijatelju, kada pomislimo da možemo bez svog Stvoritelja, kada u novi dan, u svoje poslove i odnose sa drugima idemo “obučeni” samo u svoje snage? Ili pak kad se poput malog djeteta “nadurimo” jer nešto nije kako bi mi htjeli ili kako smo planirali pa se koji put i ljutimo na Njega?
O, kad bi svatko od nas shvatio da je baš svaki naš udah i izdah dar, da je to zajedničko disanje mene i onog Svemogućeg koji nadilazi i moj razum i moja znanja, moja mudrovanja i planiranja.
Pitam se danas što je to čovjeku potrebno da učini obrat u svome životu, da prepusti “kormilo svog broda” Onome koji zna kako preko olujnog mora i u kojem smjeru treba “ploviti”? Zašto smo često toliko tvrdoglavi i uporni u nastojanju da sve činimo sami? Koliko nas upravo to može zaustavljati, zar ne?
Imaš li iskustvo kako te neka uvreda ili nepraštanje sputavala da se razvijaš i da rasteš, u konačnici da budeš slobodan?
Koliko nas često brojni strahovi i nepovjerenje u dobro čine krhkima i nemoćnima. Promotri samo koliko te tijelo često umara i “gospodari” tvojom svakodnevicom. A primjećuješ li što te to oživljava, što te čini živim? Čovjek ne može sam ići ovim svijetom. On nije dorastao izazovima i opasnostima koje vrebaju na svakom koraku. Čovjek treba zaštitu i nekoga tko ga vodi pravim putem da ne zaluta u besmisao, u ovisnost, u grijeh.
Sada malo zastani i promisli: “Mene ne bi bilo da me Stvoritelj nije poželio…On mi i sada daruje život, ovog trena…Tu sam, dišem, moje srce kuca, moj mozak radi…Moj Stvoritelj je uvijek sa mnom, On me nikada neće napustiti…Kada me uhvati strah Njega ću primiti za ruku…Stvoritelju moj, s tobom se neću bojati, Ti si jači od svakog mog straha.
Želim biti u Tvojoj blizini. Štiti me, čuvaj me…Odlučujem svaki dan doći k Tebi. U Tvoje ruke stavljam sve što jesam i što imam…Znam da bez Tebe ne mogu živjeti. Hvala ti što si me poželio stvoriti, hvala ti na mom životu, na ovom danu, na svim darovima kojima me obasipaš…”
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
