Pripremila: Silva Vrdoljak
Želimo li upoznati kakvi smo, osluškujmo svoj govor. On je dijagnoza našega duhovnog zdravlja, dijagnoza našeg identiteta.
Pitanje našeg govora od životne je važnosti, poštovani čitatelju/čitateljice, ali „život nije tečaj”, riječi su jedne moje dobre poznanice. Govor je sposobnost duhovne duše, ali i simptom koji, prije ili kasnije, odaje našu savjest i srce, središta našega antropološkog života i on se ne može promijeniti formalnim vježbanjem pozitivnih riječi, nego promjenom srca i mentaliteta.
Ovaj je članak samo još jedan pokušaj rasvjetljavanja istine o pitanju ogovaranja, poštovani čitatelju/čitateljice, s dubokom sviješću da se ne može odgovoriti na sva pitanja u vezi s tim fenomenom. Za nas je temeljan duhovno-antropološki pristup, jer nam pruža cjelovitu sliku o nama. Psihički čovjek je bez morala, bez vjere u Stvoritelja, podložan strastima i nagonima, bez slobode i pune svijesti o sebi i svijetu (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom). Drugim riječima, ne uzdignemo li se na egzistencijalnu i duhovno-antropološku razinu, ostajemo na psihofizičkoj razini, razini biljaka i životinja, te nismo u mogućnosti sagledati temeljne izvore svojih problema i pronaći rješenja (usp. T. Ivančić, Ovisnost i sloboda).
Rezultati antropoloških i socioloških istraživanja pokazali su da su najčešće teme ogovaranja osobne kvalitete i posebnosti osoba, mane i nedostaci, propusti u ponašanju, životne nesreće, socijalno nepoželjno ponašanje itd. Istraživanja McAndrew, Bell i Garcia, 2007., pokazala su da ljudi vole znati o nevoljama, nesrećama i skandalima, a ne o pozitivnim događanjima svojih tzv. konkurenata prema njihovom uvjerenju, jer su im te informacije važne zbog društvenog utjecaja. Vole znati pozitivne stvari o svojoj rodbini ili prijateljima jer će ih iskoristiti u svoju korist kad to bude trebalo. Ogovaranje se uvuklo u sve instance privatnog i javnog života. U našem narodu to je postalo toliko uvriježeno i dio našega svakodnevnog promišljanja da smo gotovo nesvjesni koliko ono u nama stvara nemir i podjele. Dobro bi bilo, poštovani čitatelju/čitateljice, odmah posredovati antropološki lijek i promisliti:
- Odakle toliki nemiri i podjele u nama i oko nas? Gdje su to izvori zla u nama? Jesmo li svjesni tko je začetnik nemira i podjela? U čijoj smo „službi” kada ogovaramo?
Prema rezultatima nekih istraživanja čak 60 % razgovora odraslih ljudi uključuje osobe koje tim razgovorima ne prisustvuju. Je li svaki takav razgovor ogovaranje? Koja je razlika između dijeljenja činjenične informacije o nekome i ogovaranja?
Psihološki pristup ogovaranju govori nam da je ogovaranje neformalan oblik razgovora o odsutnoj osobi na način da osoba koja je slušač negativno procijeni osobu o kojoj se govori. Znači, mora biti prisutna evaluativna komponenta koja utječe na negativnu procjenu osobe o kojoj se govori. Bez evaluativne komponente ne bi bilo razlike između dijeljenja činjenica o nekome i ogovaranja. Ako, na primjer, kažemo: „Mira nije danas u uredu”, to je činjenica. Ali, ako kažemo: „Mira nije danas u uredu jer je sinoć sigurno bila na zabavi dugo u noć i tko zna što je sve radila”, to je ogovaranje jer je prisutna evaluativna komponenta. U podlozi ogovaranja većinom su antisocijalni motivi – radi se o namjernom ocrnjivanju nekoga. Zbog toga se na njega gleda kao na oblik indirektne agresije (usp. Ana Antolović). Posljedice takvog oblika agresije često se očituju na psihosomatskompsihosomatkom području čovjeka. U dokumentu Stanje zdravlja u EU-u predstavljen je pregled stanja kad je riječ o mentalnom zdravlju u svim državama članicama EU-a, Norveškoj i Islandu. Zabrinutost, tjeskoba, depresija i agresivnost uzrokovani pritiscima digitalne sfere i društvenih mreža, pogoršali su ionako loše stanje mentalnog zdravlja, posebno kod djece i mladih. U nedavnom istraživanju Eurobarometra o mentalnom zdravlju (listopad 2023.) istaknuto je da treba poduzeti mjere. Istraživanje je pokazalo da je 46 % Europljana u posljednjih dvanaest mjeseci iskusilo emocionalni ili psihosocijalni problem, npr. osjećaj depresije ili tjeskobe.
Duhovno-antropološki pristup nam otkriva da se dobro i zlo prenosi govorom. Ogovaranjem se prenosi zlo, a govor je izraz srca i savjesti. Nastavno na isto, sveti Augustin tu pojavu opisuje: „Ljudi su bezobzirni suci, ocrnjivači, šaputala, mrmljala, pokušavaju otkriti što ne vide, čak nabaciti ono što se ne pomišlja” (Govor 47.). Loše govoriti o drugome zlo je za čitavo društvo i Crkvu jer se ne ostaje na tome, na puku komentaru, već se prelazi u agresiju (barem u srcu). Ogovarača sveti Augustin naziva „propalim čovjekom”. „Što su propali ljudi manje osjetljivi na svoje grijehe, to su znatiželjniji s obzirom na tuđe. Ne gledaju što se može popraviti, nego gdje mogu ujesti. I kako se nisu kadri opravdati, spremni su optuživati” (Govor 19.). Kaže da je u njima tek slabost zavisti koja je to nemoćnija što misli da je jača. Protiv toga zlog duha (lošeg govorenja o drugima) još od prvih pustinjskih otaca , predlaže se praksa „optuživanja” sama sebe (usp. Papa Franjo, Poniznost – put prema Bogu).
Ogovaranje nije jedno zlo, ono obuhvaća cijeli raspon zala i kršenje moralnog zakona.
Prvo zlo koje vezujemo u nizu uz ogovaranje jest znatiželja, i to ona znatiželja koju ne trebamo, od koje nećemo imati duhovne koristi.
Drugo zlo jest kazivanje istine o nekome, ali sa željom da se osoba degradira, uništi njezin ugled. Sv. Toma Akvinski kaže da nas na to tjera osobno zadovoljstvo koje pri tome osjećamo, posebno kad nešto možemo prenijeti o osobi koju ne volimo.
Treće je ogovaranje iza leđa, potajice sa željom da se nekoga ocrni, što je po sv. Tomi Akvinskom zlo samo po sebi jer nas ono motivira i vodi k uništavanju odnosa među ljudima.
Sv. Toma Akvinski našu potrebu ogovaranja tumači našom žudnjom da nam se dive, da pokažemo kako smo dobro informirani. Konačno, prepričavanje tuđih pogrešaka vrijeđa savjest samih slušatelja, duhovno im šteti. (usp. Osvrt na predavanje o ogovaranju vlč. Chada Rippergera, prof. dogmatike i moralne teologije u Nebraski).
Ogovaranje o tuđim životima puno govori o stanju našeg duha. Otkriva nam se kako je ogovaranje porok, bolest karaktera. Poroci su zle navike, a one se mogu pretvoriti u ovisnosti koje su zle vezanosti. Zavođenje Zloga usmjereno je na slabljenje vrlina i jačanje poroka (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka).
Put iz ovisnosti ogovaranja jest:
- Mijenjanjem srca na dobro – Suvremena znanost, osobito epigenetika jasno uči da naše tijelo pamti. Ne pamti materija, nego životni duh koji oživljava tijelo. Naš duh nosi arhivirane dobre i zle govore, ružne i lijepe riječi. Čitav čovjek nosi rane u sebi te je on određen reakcijama tih rana.
Rane ljude svestrano muče, navode na zlo razmišljanje i ogovaranje. Dobro je suprotnost zlu; dobro je egzistencija, postojanje, i ono se nikada ne može uništiti. Dobro ujedno liječi, osposobljava, obnavlja sve oštećeno i nikada ne gubi. Zato je naivno i površno vjerovati u zlo, a srce se mijenja vjerom i povjerenjem u dobro i život. Želimo li prestati ogovarati, počnimo govoriti dobro o osobi koju smo ogovarali.
- Čišćenjem savjesti brzo ozdravljamo govor i izlazimo iz ogovaranja. Savjest se čisti praštanjem i pokajanjem. Oprostiti „u duhu” osobi koju ogovaramo i pokajati se za isto.
- Dobro je posvijestiti da zlo može ukloniti samo Stvoritelj čovjeka i Zemlje. To je on učinio u Isusu iz Nazareta.
- Da bismo dobro razumjeli u čemu je antropološka izranjenost govora koja se očituje kao fenomen ogovaranja, možemo to uvidjeti u Isusu iz Nazareta. Isus je imao najviše problema s farizejima i pismoznancima koji su ga neprestano ogovarali. Oni su se čak sastajali i raspravljali o Isusu i bez ikakve provjere donosili sud o njemu. Razgovori su im bili puni negativnih komentara i prosudbi. No nisu ostajali na tome, oni su loš glas o Isusu širili među svojim narodom i Rimljanima, samo da bi Isus bio osuđen i pogubljen. Zato je ogovaranje prešlo u mržnju i potpunu duhovnu sljepoću jer su uvidjeli da Isus unatoč svemu ostaje pun ljubavi za svakog čovjeka. U Isusu vidimo da je sam Bog sišao da uzme našu izranjenost govora te da nas izvuče iz tog poroka i ropstva (usp. 8. Međunarodni studij hagioterapije).
- S teološkog aspekta, ogovaranje je grijeh i spada u kršenje 8. Božje zapovijedi. Ono nije samo grijeh protiv ljubavi, već i grijeh oholosti – postajemo suci. Sam Isus nas je upozorio da ćemo za svaku krivo izgovorenu riječ odgovarati. Zbog toga osoba koja ogovara zatvara se milosti.
Nove tehnologije omogućuju nam pristup informacijama, ali ne i razliku između činjenica i ogovaranja. Da bismo dobro razlikovali te dvije stvarnosti, jedan od ključnih lijekova jest kritičko razmišljanje i mišljenje. Još od vremena cara Livija, predstave u Koloseumu su se izvodile kako bi se zabavilo stanovništvo i prikrila pitanja od životne važnosti. Jedna jedina osoba u povijesti čovječanstva za sebe je rekla da je Život – Isus iz Nazareta. On stvara novi poredak. Tko god prihvaća Njegovu riječ, taj stvara novi svijet i novi poredak u njemu. No, važno je spoznati da onaj koji ima Isusovu riječ, ima i snagu da provede taj poredak u svijetu.
Temeljno je pitanje nama, poštovani čitatelju/čitateljice: na čijoj si strani sada ti svojim govorom?
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
