Piše: Ana Perišić
U vremenima velikih previranja čovjek ne može ne pitati se: „Zašto živim? Koji je moj osobni put, put na kojem se ostvaruju moji talenti, moje sposobnosti, moje poslanje?” Izvanredne situacije, povremene krize u društvu i događaji koji nužno mijenjaju okolnosti u kojima je do sada živio, pojedinca upućuju na nove iskorake i otkrivanje sposobnosti za koje nije ni znao da ih posjeduje.
Bez obzira na sve, život ima svoj tijek. Čovjek kao padobranac pada u određeni prostor i vrijeme, u specifične okolnosti i među pojedine ljude koji čine njegovu obitelj, društvo i svjetski poredak. Nerijetko ga baš to frustrira kad mu život postaje težak, kad se razboli, izgubi blisku osobu ili mu domovina biva napadnuta od agresora, jer nije imao nikakvu mogućnost izbora. Bezbroj je razloga zbog kojih se čovjek buni protiv težina življenja u svijetu, no to ga neće daleko dovesti. Kad se prepusti ljutnji, tjeskobi, strahu ili krene agresivno izražavati nezadovoljstvo, uzvraćajući zlom za zlo, zapravo ostaje u začaranom krugu tog zla i patnje, u koju neminovno uvlači i druge oko sebe.
Čovjek nije „Pale sam na svijetu“, on je biće odnosa, on je upućen na drugoga kao nasušna potreba postojanja. Ja bez drugoga ne postojim, ja sam od drugoga i za drugoga, stoga i živim od životnih plodova mojih bližnjih, a oni i mnogi drugi živjet će od mojeg odaziva poslanju, životu, postojanju.
Postavlja se pitanje: „A što to nas ljude odvaja jedne od drugih, čini nesretnima, onemogućava nam da se ostvarujemo i budemo blago za druge?“ Potrebno je osvijestiti temeljna pitanja: Od kuda čovjek „silazi“ u ovu zemlju i tko je on uistinu? Odgovori na egzistencijalna pitanja krucijalna su, polazišna su točka da bi se razumjelo samoga sebe. Čovjek je darovano biće, a nešto što ga trajno daruje, stvara, osmišljava može biti samo apsolutna stvarnost. Čovjek je biće stvoreno od Dobrote i kao takav jest dobar, što mu je neotuđiva vrijednost. Čovjek jest stvorenje od Stvoritelja, on nije dovršen, on je u stalnom procesu razvoja te zbog toga, osim upućenosti na Stvoritelja, osposobljen je i sam se ostvarivati. Više nije samo „natjeran na život“, nego i sam o sebi odlučuje.
Čovjek jest osoba, biće kao dio apsolutnog Bitka, ali i slobodno biće, te kao takav poseban, nepovrediv u svojoj originalnosti. Problem nastaje tamo gdje čovjek zaboravlja tu istinu o sebi te se ne odaziva osobnom ostvarenju. Znači, koliko god da čovjek nije birao svoje postojanje, tko će on postati ovisi uvelike o njemu samome.
Hagioterapija proučava i traži putove zdravlja za patnje koje čovjeka onemogućuju da postane neponovljiva osoba. One se osim egzistencijalnih preispitivanja kriju i u bazičnim bolima, kao i izvanrednim, specifičnim životno ugrožavajućim izranjenostima. Ishod boli odražava se kroz uvrede bliskih osoba, potom kao posljedice osobnog počinjenog zla ili drugih osoba te neučinjenog dobra. Baš to neučinjeno dobro krije se u nesposobnosti da čovjek ne ostvaruje svoj talent, da postane ona osoba koja će stvarati dobra djela za druge, ujedno usrećivati samoga sebe.
Čovjekova najveća radost je njegov razvoj, ono što može dati najveći je uspjeh njegovog postojanja. Zato je i frustracija golema kad čovjek ne pronađe svoje specifično poslanje i ne razvije sve svoje sposobnosti. Mnogi će reći da je to utopija, nemoguća ljudska misija u ovom svijetu. Posebno tako misle starije osobe, teško bolesni i povrijeđeni ljudi, a nerijetko su to djeca i mladi.
Koji je izlaz, novo je pitanje. Prvo je potrebno odgovoriti na ono prvo postavljeno pitanje: Tko je zapravo čovjek?
Potrebno je sebi osvijestiti polazišne točke svojega postojanja: svjesno si i slobodno biće, te kao takav umnim sposobnostima i odlukom za dobro i razvoj možeš pokrenuti ostvarenje svoje originalnosti, sebe kao osobe.
Biti svjestan sebe pokreće i pitanje: „Od koga sam ja, tko je to ‘mene meni darovao’?“ Tragajući za svojim Izvorom čovjek otkriva da je osoba od Osobe, dobrota od Dobrote, što znači da vrijedi već samim time što postoji. Svojim odazivom Životu čovjek održava osobni život u postojanju dobra, istine, pravednosti, ljepote, ljubavi, smisla. Ponavljam, baš svijest da smo stvorenja od Stvoritelja osposobljava nas za život koji nadilazi svjetovnu prolaznost te time i ranjivost, grešnost, padove i nemoći.
Čovjek nije ono njegovo izvanjsko, nego temeljna istina – da je biće nad svakim drugim bićem, stvorenje stvoreno od Stvoritelja, dio Njega, iz Njegovog duha stvorena osoba. Po svojoj duhovnoj duši čovjek jest čovjek, ona je besmrtna i neizmjerna u svojem razvoju. Stoga čovjek nije primarno vezan za prostor i vrijeme, nego za ono čemu se otvara. Drugi korak je, stoga, otkrivanje svojih sposobnosti, osvješćivanje poziva u sebi, svoje čežnje. To osvješćivanje nužno traži čovjekovo „da“ baš tom svojem životnom poslanju.
Ponekad će prepreka razvoju biti izranjenost od bliskih osoba u ranom periodu života pa je proces praštanja važan kako bi se čovjek izdignuo prema stvarnoj istini o sebi i svojim sposobnostima. Ponekad će, pak, biti bitno priznati vlastite propuste i neko učinjeno zlo, življenje izvan zakona morala ili prema očekivanjima okoline. Odluka za vrednote i povratak moralu i krepostima nanovo čovjeka vraća na put ostvarivanja svojega života.
Svijet, društvo, pa i članovi obitelji pojedinca mogu odmaknuti, odgovoriti, preusmjeriti od njegovog životnog puta i poslanja. Potrebno je toliko dugo osvješćivati svoju duboku čežnju i odazivati joj se. „Da životu“ treba biti dovoljno dugo opetovan u nama samima dok se ne izbistri talent koji čezne biti ostvaren.
Jedino što se u ljudskom životu zapravo može ostvarivati jest njegov osobni poziv, njegovo originalno poslanje. Samo to je siguran put, a na ostalima su zapreke, one koje nas mnoge godine zavaravaju i odvode stranputicama kojima nam nije bilo potrebno ići, koje su nas iscrpile i vraćale nas tjeskobno u nemoć i pomisao da smo promašili život. Vratimo se već danas.
Napravi i Ti danas ovih nekoliko koraka i uočit ćeš da se stvari mijenjaju u trenutku, da je moguće pronaći svoje poslanje. Znaj, Tebe, baš Tebe treba ovaj svijet, svatko od nas. Odazovi se, obraduj nas sobom.
