Piše: Ana Perišić
Mnoštvo sličnih tema obradili smo u ovom časopisu, no nanovo se s vama, poštovani čitatelji, pitam: što je najvažnije za naš život?
Razvijamo se na području znanosti, munjevito i u svim smjerovima, ali ne znamo kako izaći iz krize uvredljivosti, neprihvaćanja drugih u njihovoj naravi, egzistencijalnog straha, nemoći da nadvladamo ovisničko ponašanje. Nerijetko i mi vjernici ne kontroliramo impulzivne agresivne reakcije ili se povlačimo u tišinu koja ne dopušta bližnjemu da nam se približi, da dobije oprost od nas.
- Zašto čovjek strepi pred drugim čovjekom?
- Zašto smo zli prema drugima, ali i prema samima sebi?
Hagioterapijski pristup u pronalasku je uzroka patnje i zatvaranja izvora specifičnog ponašanja, boli, nemoći i neaktivnosti u razvoju osobnog poziva i poslanja. Mnogi od nas znamo za te postavke, no živimo li po njima, veliko je pitanje. Simptom boli ukazuje na to da je temeljna patnja konvertirala na psihofizičku razinu jer se i duhovna stvarnost očituje preko ljudske psihe i tjelesnosti. Potrebno je uočiti je li patnja stvarno i te naravi ili je dublja, egzistencijalna, temeljna, ona koja dotiče samu svrhu postojanja svakoga pojedinog čovjeka. Stoga je uzrok u manjku spoznaje o ljudskoj vrijednosti zajednički nazivnik svim duhovno-antropološkim bolima.
Manjak spoznaje o ljudskoj vrijednosti
Ako čovjek ne zna da vrijedi, onda mu svaka kritika, pa čak i dobronamjerna ljudska riječ, sugestija i pogled, produbljuju ranu duše.
Poštovani čitatelji,
nisu čovjeku problem drugi ljudi, nego on sam sebi. Naime, kad pojedinac ne oslanja svoj život na Životvorca, Darovatelja života, ili pak ne uočava tko je On, onda ni ne može imati istinitu spoznaju o sebi, niti se osposobiti u nadvladavanju uvreda i zala koji itekako mogu doći od drugih ljudi (čak nerijetko i naših najbližih).
Sada ćemo se zadržati samo na tri temeljne spoznaje.
- Prva je nužnost u otkrivanju čovjekovog Izvora i kakvu ti, kao pojedinac, imaš sliku samog Stvoritelja.
- Druga je u nadvladavanju bazične patnje, doživljene u ranom periodu života, koje nerijetko zamračuju osobnu sliku Stvoritelja.
- Treće je u pogledu nas kao odraslih ljudi na svoju osobnu vrijednost, jer patologija dokazivanja, vrednovanja kroz titulu, vlast, moć, materijalne stvarnosti, dokaz su da namećemo vrijednost koja to nije drugima, s kojima živimo, djelujemo ili svijetu općenito.
Nada koja ne postiđuje leži samo u jednoj činjenici: vrijediš jer si od Apsolutne ljubavi stvoreno biće, jer si dijete Oca koji bezuvjetno ljubi!
Pozvani smo u svijet da se radujemo istini o tome da smo ljubljeni i da od toga istog Oca bivamo osposobljeni za ostvarenje originalnog talenta. Tvoja vrijednost nije u tome kako ćeš se predstaviti ljudima, nego tko ti zapravo jesi. Stoga, ako uočavaš da te ljudi ne cijene onako kako bi ti htio, pokušaj uočiti hvališ li se nebitnim, namećeš li autoritativno ponašanje, osjećaš li se poniženim, pa čak i ako ljudi nisu nepravedni. Ponavljam, nije primarni problem u zlu drugoga, nego u tome kako ti sebe vidiš! Antropološko zdravlje prelijeva se u čovjekovu manjkavost vrednota kada usmjeri pogled prema Apsolutnom, Ocu, a ne u analizi boli i okrivljavanju onoga koji je čovjeka, pojedinca, povrijedio. Samo usmjerenost prema Životvorcu, svjesno i slobodno, osobno i egzistencijalno, put je u radost života. Nada je u onoj istini od praiskona, da Stvoritelj zna za svoje stvorenje, da samo kad se kao biće damo oblikovati od Bitka, bivamo sposobni za život. Ljudi nam nisu ni dali život (pa ni naši vlastiti roditelji), stoga nam ne mogu dati ni smisao, ni oduzeti vrijednost.
- U što gledaš kada pokušavaš ostaviti trag u ovom svijetu?
- Zloupotrebljavaš li svoj talent iskrivljujući ga kroz izvanjska vrednovanja – da mi je biti netko?!
- Ne praštaš, pak, jer nitko ne smije tvoju sliku sebe ugroziti?
- Sklon si naređivati ljudima da te vrednuju, bilo bučno ili tiho s autoritetom koji uvodi drugoga u strah, ili se sam bojiš drugih koji vide tvoju bijedu i nemoć?
Čovječe, tvoja vrijednost je neupitna, stoga uputi svoj pogled duha prema Životvorcu („antropos” znači „onaj koji gleda prema gore”), prema Onome od koga si, prema istini da si u svojoj biti isti kao Stvoritelj (od Njegovog Duha nastao je tvoj život), originalan, neponovljiv, neizmjeran u mogućnosti ostvarenja, osposobljen za ljubav prema svakom čovjeku.
Pitanje je želiš li živjeti po vrednotama koje proistječu od samog Stvoritelja?
Potrebno je ostati u Njegovoj prisutnosti, uši duha ostaviti u sabranosti da čuju koliko si vrijedan i dragocjen, da se u Njemu ogledaš tko si u svojoj originalnosti, potom, da u tom zajedništvu crpiš snagu duha za razvoj sebe kao neponovljive osobe. Ujedno, potrebno se navraćati na manjkavosti koje su nam prouzročili naši bližnji ili drugi ljudi kroz uvrede (od najranijeg vremena našeg postojanja), tako da ne gledamo u ranu (učimo se ne analizirati bol: tko ti je što učinio, rekao, uskratio), nego otvorena srca i uma prihvaćati ljubav, povjerenje i sposobnost za praštanje od samog Stvoritelja. Samo je u Njemu izvor onoga što mi trebamo da bismo živjeli u dostojanstvu, opstali unatoč izazovima svijeta i zloći onih ljudi koji se ne žele okretati dobru.
Kad si okrenut prema Stvoritelju, Ocu, nitko ti ništa ne može. Nema tog zla koje će spriječiti razvoj tvoga osobnog dostojanstva. Zapamti, zadrži svakodnevno pogled svoga duha u Njegovoj prisutnosti, imaj vrijeme za taj susret, sabranost, odluku. Jedini ljudski napor je u kontinuiranoj odluci da svoj život svakodnevno hraniš Bogom, vrednotama koje samo iz Apsolutne vrednote proizlaze.
Moje osobno iskustvo je da često padnem, no znam ove zakonitosti pa kad oćutim da me netko ponižava ili sam se sama prepustila obezvređivanju drugih, npr. uzvraćajući zlo za zlo, trudim se ostati dovoljno dugo (iz dana u dan) u prisutnosti Onoga koji je lijek i liječnik. Moja spoznaja i dugogodišnje iskustvo, svaki put iznova, ukazuju na to da samo kroz prihvaćanje sebe kao vrednote iz Očeve zamisli, potom iskreno praštanje (ustrajanje do potpune nutarnje slobode) i traženje oproštenja od onih koje sam ja povrijedila, donosi mir te me osposobljava za razvoj mojega poziva i poslanja.
Nužno je kušati, opetovati do iskustva zdravlja, a time postajemo svjedoci ovih zakonitosti, pomažemo drugima da prijeđu prag nade za vlastitu vrijednost, dostojanstvo, ostvarenje talenta i zdravih međuljudskih odnosa. Moguće je, kušajte!
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
