Iz arhive,pripremio:Igor Grgić, prof.
Prema predavanju prof. dr. T. Ivančića
Nastavljamo putem uvođenja kvalitetnih promjena u hrvatskome školstvu.
Stručni skup koji je prof. dr. Tomislav Ivančić održao za odgojno-obrazovne
djelatnike u Zagrebu potkraj lipnja i rujna u bitnome je kreirao moj životni put kao
profesora te unio promjenu, nadu i svježinu o kojoj jednostavno moram pisati.
Istine koje doista imaju snagu prosvijetliti našu prosvjetu, a koje iznosim u
nastavku teksta, argumentiram primjerom iz vlastite profesorske prakse.
ČOVJEK JE VRHUNSKO BIĆE
Upoznati mogućnosti duhovne dimenzije u čovjeku put je istinske
promjene hrvatskoga društva i školstva. Po duhovnoj razini čovjek neizmjerno
nadilazi samoga sebe.
Ti nisi ono što jesi, već ono što možeš biti. Vjeruješ li u to?
Promislimo li i pogledamo li oko sebe, uvidjet ćemo kako prečesto gledamo u
probleme, bolesti, negativno i time zaboravljamo vjerovati da može biti bolje,
drugačije. Time ujedno sužavamo vlastite prostore vjere.
Ako počnem vjerovati da mogu biti vrhunski profesor, tada će se početi mijenjati i moji učenici. Tada će i oni početi vjerovati da mogu postati vrhunski ljudi. Djeca znaju da to mogu, a u nama profesorima samo traže potvrdu za to.
Mnogo sam se puta uvjerio u to kako su me učenici drugačije doživljavali
onda kada sam sam vjerovao kako mogu biti vrhunski profesor. Primjećivao sam
kako im je tada i moj predmet uistinu i zanimljiv i važan. Naprotiv, kada nisam
vjerovao u sebe, događalo se suprotno.
Kako velika odgovornost leži na nama, prosvjetnim djelatnicima. Jesmo li je svjesni?
KAKO POKRENUTI ZAKONITOSTI DUHOVNE DIMENZIJE U SVOME RAZREDU?
- Gledati ispred sebe (u svojoj mašti) onaj razred s kojim je najteže raditi,
promatrati ih kako su nemirni. - Sada si predočiti sasvim drugu sliku istoga razreda, gledati te iste učenike
kako slušaju sa zanimanjem i kako su na satu pažljivi. - Promatrajući ih tako u svojoj mašti, svome duhu, koncentrirano si govoriti:
„Vjerujem da ćete vi biti najbolji razred.“ Zatim zapaziti što se događa u nama i čvrsto gledati pozitivnu sliku.
Upravo u nama leže beskrajne snage i neizmjerne mogućnosti razvoja.
Problem je u tome što mi ne vjerujemo u svemoć naše duhovne dimenzije. To je i
najveći problem hrvatskoga školstva. Jer čovjek je velik onoliko koliko vjeruje.
Čovjekov duh nema granica.
Zato nemojmo biti ono što jesmo, ne idimo maleni ispod zvijezda. Svaki je čovjek poput žira; u početku je malen, ali kada ga zasadimo, on s vremenom naraste u velebni hrast.
Kako profesori, tako i učenici u sebi nose klicu vlastitog razvoja! A profesor ih mora na to podsjetiti i dopustiti im da se razrastu.
MOJ SLUČAJ
Osvjedočio sam se u djelovanje duhovne dimenzije u radu s razredom u
kojem su učenici imali najviše problema u praćenju nastavnog procesa. Ušavši u
razred, najprije bih im govorio kako vjerujem u svakoga od njih i kako svatko od
njih ima talent koji treba razviti.
Njihova je reakcija bila fascinantna. Ti isti učenici, s kojima je bilo vrlo teško raditi, sada su sa zanimanjem pratili nastavu. Na nekima od njih uistinu se vide promjene, a to je utjecalo na znatno kvalitetniji rad cijelog razreda. Primijenio sam samo neke zakonitosti duhovne dimenzije, a rezultati su bili zaista veliki.
ZNANSTVENA UTEMELJENOST
Otkrića i zakonitosti duhovne dimenzije nisu mit, pjesništvo ili neka vjera bez
temelja, već znanost. Sve znanstvene discipline otkrile su genijalne stvari na
području čovjekova duha i upravo nas i to mora intrigirati i tjerati naprijed. Postalo
je i znanstveno jasno da je duhovna dimenzija vrhunska dimenzija čovjeka.
Zato moramo postati ono što možemo biti, a ne ono što jesmo. Mi nismo ono što nam
govori naše tijelo, već ono što nam poručuje duh! Dok tijelo ide prema dolje, duh sve jače stremi prema gore. No, nitko nam neće dati da budemo veliki ljudi ako se sami ne odlučimo za to i to ne provedemo u praksi.
POKUŠATI!
Najprije je važno spoznati, odnosno steći uvjerenje da možemo biti
vrhunski ljudi, profesori. Zatim se treba odlučiti za to i potom u to vjerovati, i to
provoditi u djelo. Praktično to znači govoriti si:
- Ja mogu biti vrhunski profesor.
- Ja hoću biti vrhunski profesor.
- Ja vjerujem – bit ću vrhunski profesor!
Te tri točke valja sebi izreći polako i naglas, te se u duhu, u svojoj mašti, gledati
kao takvog.
Naše su riječi odlučujuće, jer tek izgovorene misli naš organizam čuje i po tome
djeluje!
PROSVJEĆENJE PROSVJETE (1)
